Devet engleskih industrijalaca stiglo je u Županju 1880. godine kako bi iz slavonskih hrastova izvlačili tanin, neophodan za štavljenje kože, a jedan je od njih bio Fred Hepburn. Ni slutio nije da će mu dolazak u Slavoniju značiti ne samo poslovni uzlet – postat će, naime, direktor tvornice tanina – nego i životnu prekretnicu. Zaljubio se u lijepu Katarinu Horvatović, kći Eve i majstora kožuhara Đurice, a ljubav je planula i na drugoj strani. Sudbonosan je bio slučajan susret – djevojka je, kako se navodi, u to doba radila kod svoje tete u pošti u Valpovu, a baš ju je tamo ugledao mladi Englez.
Uplovili su u bračnu luku, a mještani su Katarinu prozvali "šokačka lady". Mlada se Šokica brzo prilagodila društvu suprugovih sunarodnjaka. Zabavljali su se igrajući, za tadašnju Cvelferiju, vrlo neobične igre – tenis i nogomet. Nikada, pak, nije zaboravila svoje korijene, štoviše, bila je spona između engleskih industrijalaca i domaćeg stanovništva.
Tvornicu tanina u Županji otvorila je tvrtka The Oak Extract Company Ltd sa sjedištem u Suttonu kod Londona. Tanin, smola iz hrastovih šuma u spačvanskom bazenu, koristio se u kemijskoj i drvnoj industriji. Proizvodni pogon radio je od 1883. do 1936. godine, kada je ugašen jer je pala potražnja za taninom. Četiri godine poslije, preminuo je Fred Hepburn. Nakon suprugove smrti, "šokačka lady" postala je jedina nasljednica zgrada i zemljišta bivše tvornice. Uslijedile su, pak, teške godine za ožalošćenu udovicu. Bjesnio je Drugi svjetski rat. Pristaše fašizma šikanirale su je zbog povezanosti s Englezima, a nakon rata pala je u nemilost nove komunističke vlasti zbog "buržoazijske i kapitalističke" veze. Imovina joj je konfiscirana, a Katarina se preselila u Englesku, gdje ju je prihvatila suprugova rodbina.
Prije odlaska 1947. godine darovala je Županji zemljište i zgrade nekadašnje tvornice tanina za uređenje nogometnog igrališta. Danas se na tom mjestu nalaze Spomen-stadion prve nogometne lopte u Hrvatskoj, igralište NK Graničar te tereni Tenis kluba Županja 1881. I nogomet i tenis stigli su u Županju s engleskim poslovnjacima pa se ovaj grad smatra kolijevkom tih sportova, prvenstveno nogometa. Priča o "šokačkoj lady" stoga je s njima blisko povezana. Kao posveta njezinu imenu, koje je itekako urezano u povijest toga kraja, stoji danas Kuća za odmor "Šokačka lady", u Ulici Vladimira Nazora u Županji. Tipična je to šokačka kuća, uska i duguljasta, s ganjkom – vanjskim natkrivenim hodnikom, spojena s dvorišnim zgradama u kojima su se nekad čuvali strojevi i stoka, a novi život udahnuo joj je vlasnik Marko Maroševac. I baš nekoliko kuća dalje, u istoj ulici, pronađena je 1979. godine, sasvim slučajno, prva nogometna lopta.
"Kada smo već bili pri kraju s uređenjem kuće za odmor i ostalo je još izabrati ime, kustosica Marta Huber iz Zavičajnog muzeja Stjepan Gruber u Županji, s kojim inače dosta surađujem, predložila nam je neka se zove "Šokačka lady". Odmah smo prihvatili. Poslije su mi ponudili komodu i krevet iz kuće Katarine Hepburn, koje je ona koristila, i oni su danas u našoj "Šokačkoj lady" pa je to dodatna poveznica", započinje Marko Maroševac, a primjećujemo još jednu poveznicu: i njegova se supruga s kojom vodim imanje zove Kata. Kuća za odmor "Šokačka Lady" zaista višestruko odiše županjskom poviješću. Namještaj od punog drva, nadahnut staronjemačkom renesansom, nosi oznake stila popularno nazvanog Alt Deutsch, omiljenog na ovim prostorima u drugoj polovini 19. stoljeća.
"Točnu godinu gradnje kuće ne znamo, ali zasigurno je stara više od stotinu godina. Zidana je krajem 19. stoljeća šokačkom arhitekturom, miješano s njemačkim stilom. Trijem povezuje stambeni dio s gospodarskim zgradama i štalom te poprečnim štagljem. Pripadala je obitelji plemenitih Tomašića koji su, po pričanju, došli iz općine Turopolje za vrijeme Vojne krajine. Fronta kuće ukrašena je lavovima koji simboliziraju veličinu i moć obitelji Tomašić. U sredini je glava vojnika koja prikazuje zasluženo plemstvo stečeno na ratištu", kaže domaćin. Tomašiće su mještani nazivali i repašima, ali nema to veze sa šećernom repom koja se desetljećima prerađivala u još jednoj poznatoj županjskoj tvornici – šećerani.
"Za zasluge u ratovima Tomašići su dobili plemstvo, a kao plemići nosili su repiće i zato su ih prozvali repašima. Kuća je iz bogate obitelji, što se vidi po samoj arhitekturi, nije to mogao imati svatko. Neka ih je, pak, čudna karma pratila. Baka Manda i dida Josa Tomašić rodili su četvero djece i sva su, nažalost, umrla za njihova života, a na koncu su pokopali i unuku. Od tolike obitelji ostali su samo njih dvoje. Preminula je kasnije i baka Manda, a dida Josa ponovno se oženio i tako u posjed imanja ulazi obitelj Carević iz Prkovaca, koja je opet imala svoju priču. Za vrijeme Drugog svjetskog rata partizani su ubili oca i sina u Prkovcima, a preživjeli su se plašili ostati u mjestu pa odlaze 1947. godine", navodi Maroševac koji je upravo od obitelji Carević kupio kuću u Ulici Vladimira Nazora. Ta je šokačka kuća, koja odiše tradicijom i vraća nas u davna vremena kao da smo ušli u vremenski stroj, danas destinacija za turiste kojima je uglavnom poznato da je Županja kolijevka nogometa, no ne znaju dublju pozadinu koja seže sve do 1880., tvornice tanina i jedne ljubavne bajke. A priča o šokačkoj lady zaista je nalik je pričama iz ljubavnih romana. Glavni su joj likovi mlada guščarica Katarina Horvatović i bogati engleski industrijalac koji je došao u Županju kako bi razvijao posao, ne sluteći da će se tamo i skrasiti. Ulaskom u više društvo, Katarina je u Županji popularizirala tenis, ali i zabave koje su počinjale lovom, a završavale plesom.
"I ne samo nogomet i tenis, Englezi su u Županju donijeli i polo, ali i mačevanje kao sport. Polo kod nas i nije baš zaživio, no u županjskom muzeju čuvaju se fotografije engleskih industrijalaca kako na konju igraju polo. U našoj je kući, pak, izložena fotografija Katarine Hepburn na konju", kaže naš sugovornik, koji je i sam od malih nogu veliki zaljubljenik u konje.
Iznenade li se gosti kada im ispričaju što to sve veže Županju s Englezima? "Da, iznenade se, iako su uglavnom čuli za nogometnu loptu. Inače, fizički dokaz prve nogometne lopte pronađen baš nekoliko kuća dalje od naše, u dvorištu, a zanimljiva je priča kako je uopće došla u posjed seljaka. Vezana je uz običaj pokladnog jahanja, kada jahači obilaze selo i zastaju kod određenih obitelji. Završili su tako svojedobno i u dvorištu Katarine i Freda Hepburna, koji je se oduševio tim njemu nepoznatim običajem pa im je htio nešto pokloniti. Dao je, tako, jahaču Marku Kobaševiću jednu loptu. Nakon smrti Marka Kobaševića, njegov posinak Antun Tuca Oršolić držao je u njoj čavle. Naime, kad se lopta ispuše, izgleda kao zdjela", kaže nam Maroševac.
Pronašao ju je nasljednik Augustin Lukačević 1979. u tipičnoj graničarskoj kući staroj oko dva stoljeća u Ulici Vladimira Nazora 5 u Županji. Bila je izrađena od prirodne kože s režnjevima, od kojih je jedan nedostajao. Kako se navodi na stranicama Hrvatskog nogometnog saveza, lopta je nakon pronalaska poslana na ocjenu starosti u Tehnološki centar u Karlovac gdje je utvrđeno kako je koža od koje je izrađena lopta stara između 90 i 110 godina. Proslijeđena je i na vještačenje u Englesku, a tamo je potvrđeno da se radi o lopti koja datira iz tog vremena.
Spomenik prvoj nogometnoj lopti u Hrvatskoj na gradskom trgu u Županji podignut je još 1980. godine prilikom obilježavanja stote obljetnice igranja nogometa, no djelo akademskog kipara Ivana Hermana uništeno je u ratu i potom je privremeno uklonjeno. Novi spomenik djelo je akademskog kipara Krešimira Roda, a izgrađen je u obliku slova "Z" koje se, zajedno s loptom postavljenom na vrhu, može iščitati kao slovo "Ž" – početno slovo Županje, grada u kojem je pronađena prva lopta. "Malena smo sredina pa je kod nas sve povezano", rezimirat će Marko Maroševac, neumorni čuvar tradicije.
