Sat joj zazvoni u šest ujutro, sunce se tada tek sramežljivo izdiže nad malim slavonskim selom Bocanjevcima nadomak Osijeka. Oglasi se taman i pijetao iz dvorišta. Mlada Doris Vincetić brzinski popije kavu, uskoči u svoje gumene čizme na cvjetiće, uhvati se za kvaku i zakorači u dvorište, u kojem je odmah zaskoče tri njezina psića i četvrti, susjedov, vrteći se u krug i jedan drugome grizući rep. Ne doručkuje jer je nestrpljivo već čekaju druga gladna usta – ona konjska, svinjska, zečja. Dok u istim takvim čizmama na cvjetiće njezine vršnjakinje izlaze vikendom u grad, ova 27-godišnjakinja u njima trčkara – stajama.
Sve do lanjskog ožujka Doris se budila u stanu na četvrtom katu, u obližnjem gradu Belišću. Preokrenula si je život preko noći i sa suprugom Ivanom, tada zaručnikom, preselila se u bakinu kuću. Otvorila je OPG Vidošić Doris, po tadašnjem, djevojačkom prezimenu.
Pronašla se na selu
– Baka je umrla prije dvije godine i bilo mi je žao da golemo dvorište propada. Zjapilo je potpuno prazno, pusto, nije bilo života – prisjeća se Doris kružeći pogledom.
I baka je za života držala svinje, konje, kokoške. Doris ju je često posjećivala, hranile su skupa životinje, doživljavala je to kao nešto normalno, no nije bila “luda” za poljoprivredom. Završila je najprije frizersku pa komercijalnu školu. Posao nije bilo lako pronaći pa je kruh zarađivala sezonski na jadranskoj obali. Obučila se tako i za kuharicu, a na koncu se ipak pronašla na seoskom imanju.
– Planirala sam ili čuvati djecu u vrtiću ili uzgajati životinje. Bila sam spremna ponovno sjesti u školske klupe, vjerojatno i hoću, ali u nekom poljoprivrednom razredu – smješka se mlada žena.
Dovezli su u staje najprije dva lipicanca iz Baranje. Pridružili su im se uskoro razigrani psi koji su i te kako unijeli živost u prostrano, pravo starinsko dvorište s drvenim ambarima. Začulo se potom i blejanje ovaca, a onda su guščja jaja stavili u inkubator pa su dobili i guske.
– Kupili smo 50 jaja domaće, rajnske guske, i to u Pitomači. Položili smo ih u inkubator i čekali – navodi.
Nikada neće zaboraviti osjećaj koji ju je obuzimao kada su se jaja počela “tresti”.
– Baš se vidjelo kako se jaje miče, a ljuska rastvara, kao u crtiću. Osjećala sam se kao da sam ih ja rodila – opisuje ona razdragano.
Dežurali su uz inkubator sve dok i posljednja guskica nije “iskočila” iz jajeta. Izleglo ih se 38, što je odličnih 80 posto od ukupno polegnutih jaja. Odraslu je dob, i prodaju, doživjelo njih 28.
– Jednu je pogazio konj kada je poživčanio, neke su mi zadavili seoski psi i lisice – sliježe ona ramenima, svjesna rizika. Othranjene, težile su od pet do šest kilograma “žive vage”. Prodavala ih je za 200 kuna po glavi.
Ovna joj je, nažalost, pokosila bolest, a tri ovce upravo čekaju mladunčad.
– Ponekad u snu, u podsvijesti, čujem janje pa uzmem bateriju i usred noći otrčim do staje pogledati je li se stvarno okotilo. Shvatim da nije pa se razočaram – iskreno će Doris.
Uvijek je na oprezu i u brizi za stanare svoga imanja. Začuje li lavež pasa, pita se je li sve u redu, treba li tko pomoć.
– Zaista, kao da imam malu djecu – uspoređuje.
Suprug joj je odsutan već pola godine pa je sav teret na njezinim leđima. No, posla se ne plaši. Vješto barata vilama, ručnom pilom presijeca drva k’o od šale, a bez tegoba cijepa i panjeve. Jer, nakon jutarnje “ophodnje” dvorištem, hranjenja živine i čišćenja staja, vraća se u kuću naložiti peć na drva, a onda odlazi u grad rješavati papirologiju ili, doma čeka kupce za ovce, svinje, sijeno… Kucne utom i vrijeme ručka, a za njega često, priznaje, nema vremena pa jede kada stigne.
– Smršavjela sam sedam, osam kilograma otkako sam na imanju. Ostala su 62 kilograma čistih mišića – šali se Doris dok zupci ručne pile nemilosrdno prodiru u drvo, a piljevina joj zasipa šarene čizme i blatno tlo na kojem stoji. Nedostaje na imanju, nadovezuje se, “muška ruka” pa će i suprug, kada se vrati, imati pune ruke posla.
Životinje pak ne smiju na dijetu jer će inače i njezin novčanik, nakon prodaje, biti tanak. Zakupili su seosku zemlju pa još lani počeli uzgajati ječam i zob. Kukuruz kupuju, a žitarice čuvaju u bakinu drvenom hangaru zbog kojeg dvorište neodoljivo podsjeća na prava, izvorna slavonska sela.
– Nemamo mi za sada neku zaradu, više je to štednja. Možda bih više zaradila da sam, svaki put kad kupim kukuruz, tih stotinjak kuna stavila u štednu kasicu. Za sada su to samo ljubav, mir i prednost što znam kakvu hranu jedem – ističe Doris. Ne poriče kako ju je, na početku te avanture, bilo strah gubitaka. Bojazan još postoji, no drži je po strani i vrijedno radi, a veseli je što se njezin san ostvaruje.
Evo, bliži se Uskrs, pa će tada kušati i prvu vlastitu šunku.
– Nadam se da je ukusna, kobasice sam kušala, ukusne su. Ni kulen još nisam degustirala, pravila sam ga po svom, domaćem receptu, pomogli su mi malo tata i stric – iščekuje Doris nestrpljivo.
Učili su se poslu ona i Ivan kako su god znali, pa i na internetu. Ali najviše ih je, naglašava, sila naučila.
Bake se križaju
– Kada smo dovezli prasce, imali su oko 25 kilograma. Gledala sam ih kroz prozor, s distance, pa bih polako ušla u svinjac, bilo me strah da će me gristi kad porastu. No, kada gledaš u njih iz dana u dan i pratiš ih kako odrastaju, naučiš se svemu kroz praksu. Istina, znali su mi kasnije grickati čizme i vući jaknu – smije se Doris koja je rasprodala svih deset svinja.
Brzo se prilagodila životu na seoskom imanju. Stan guši, u njemu se samo, slikovito će, “živi i odlazi na posao”.
– Doduše, ne moraš ni travu kositi. Kada mašem ručnom kosom koseći travu za svinje iza kuće, bake se u selu križaju, plaše se da ću se ozlijediti – prepričava. I sama se, iskreno će, nekada čudi.
Kada joj kupci pokucaju na vrata, a Doris im otvori, pozdrave i zatraže gazdu. “Ja sam gazda”, odgovori im ona i suoči se s upitnicima iznad njihovih glava. Kupuju li, primjerice, 50 bala sijena, nazovu i pitaju jesu li spremne. Ne znaju da ih do ograde preko njive dovlači 27-godišnja poljoprivrednica.
– Znaju mi reći: “Joj, dijete drago, što je tebi ovo trebalo”. Odgovorim im: “Što ću, šutim i radim” – zaključuje ona veselo.
Planova ima puno. Dobila je ljetos 50.000 kuna potpore od Ministarstva poljoprivrede za uređenje novog seoskog domaćinstva. Planira, među ostalim, izgraditi dvorišnu kuhinju u kojoj će ugostiti turiste, skuhati im ručak, ponuditi domaću kobasicu ili rakiju. Uredila bi, zamislila je, i izletište iza kuće, gdje bi se, primjerice, bezbrižno bućkale guske, a turisti odmarali od gradske vreve.
