Ani Dimitrijević na leđima je tek, smješka se, 88 godina. Prošlost je ne zanima, ne opterećuje se ni budućnošću. Već je osam godina u Domu za starije i nemoćne u Osijeku.
– Voljela sam oduvijek djecu i stare, ali ove druge više ne volim, previše ih je – šali se. A da joj je lako – i nije. Istu adresu u Drinskoj ulici dijeli sa svojom 68-godišnjom kćeri, no ona je teško bolesna i nepokretna.
– Odlazim k njoj u stacionar dvaput dnevno, godinu dana smo u istom domu. Znači mi to puno, ali ne može sa mnom razgovarati – povjerava Ana. No, okreće odmah na vedrije teme. Hvali kćerina unuka, svoga praunuka, liječnika koji živi u Zagrebu. Slušaju ju pri tome i supružnici Milka i Krešo.
– Imamo svoju grupicu i zabavljamo se. Drugi nam je ovo brak, ja imam sinove, Krešo ima svoje sinove, razmišljali smo kako će nas i koje snahe prihvatiti k sebi, pa odlučili otići negdje gdje će nas drugi služiti – smješka se Milka. Prije nego što se udala za Krešu bila je 20 godina udovica. A Kata Jakelić čak tri desetljeća živjela je sama.
– Dojadilo mi je i doselila sam se u dom – iskrena je Kata. Samački život zamijenila je za suživot sa još približno 350 sustanara. No, na krevet u osječkom domu čeka više od tisuću umirovljenika! Pet godina, u prosjeku, prođe od prijave do useljenja.
– Ukaže se 70-ak slobodnih mjesta godišnje, najviše, nažalost, zbog umiranja. Dio ih se preseli zbog bolesti, no ima i onih koji se zbog financijske situacije vrate kući. Djeca im ostanu bez posla pa svojom mirovinom hrane cijelu obitelj – kaže Dragomir Lončarević, ravnatelj te ustanove. U strahu od dugog čekanja, mnogi se prijave znatno ranije, kako bi imali sigurno mjesto za pet-šest godina. A ima i onih koji, nažalost, ne dožive useljenje. – Najveći su problem oni koji trebaju smještaj odmah, zbog akutne bolesti ili pogoršanja zdravlja, što zahtijeva skrb i njegu, a mjesta nema – navodi.
Polovica korisnika je slabo ili potpuno nepokretna pa borave u stacionaru, a oni i nešto kraće čekaju u redu, tri-četiri godine. Cijena je takvog smještaja i najviša, do 2400 kuna. Za dvokrevetnu sobu treba izdvojiti oko 1900 kuna, za jednokrevetnu 2050, dok su apartmani 2300 kuna. Povećanje broja kreveta ne može se očekivati, bar u doglednoj budućnosti.
– Formalno, prostora na području županije ima, ali dobar dio privatnih ustanova je prazan, zbog visoke cijene. Da im bude isplativo, cijena im ne smije biti ispod 3500 do 4000 kuna – računa Lončarević.
U domu redovito mjere tlak, posjećuju ih katolički, pravoslavni te drugi svećenici. Proslavljaju Martinje, maškare, zabavljaju ih folkloraši i harmonikaš. Prošli su svojedobno i internetsku radionicu. – Nekadašnje čavrljanje na sokaku preraslo je u čavrljanje na internetu, Facebooku, Skypeu – smješka se ravnatelj. Rađale su se i ljubavi, sklapali i brakovi.
>> Red za jednokrevetnu sobu, evo koja je cijena u županijskim domovima
