POREMEĆAJI LIČNOSTI

Poremećaji ličnosti su raznolika skupina poremećaja, a smatra ih se trajnim, nefleksibilnim obrascima doživljavanja i ponašanja, devijantnim u odnosu prema kulturalnim očekivanjima, te izvorom stresa i poremećenog funkcioniranja.

Treba napomenuti da može biti teško razlikovati poremećaje ličnosti od drugih sličnih poremećaja, što je njihov problematični status kao posebne skupine psiholoških poremećaja. Drugi predmet za raspravu pri dijagnosticiranju poremećaja ličnosti je moguća uloga spolne pristranosti. Granični poremećaj češće se dijagnosticira kod žena nego kod muškaraca, a antisocijalni poremećaj ličnosti češće se dijagnosticira kod muškaraca nego kod žena. No nije lako dokazati postojanje dijagnostičke pristranosti.

Poremećaje ličnosti DSM-IV klasifikacija razvrstava u tri skupine. Osobe iz skupine A (paranoidni, shizoidni i shizotipni) neobične su i ekscentrične, osobe iz skupine B (antisocijalni, granični, histrionski i narcisoidni) dramatične su emocionalne ili prevrtljive, a osobe iz skupine C (izbjegavajući, zavisnički i opsesivno-kompulzivni) anksiozne su i ispunjene strahom.

Prevalencija poremećaja ličnosti u općoj populaciji iznosi od 10 do 13%, a prevalencije pojedinih tipova poremećaja ličnosti u općoj populaciji iznose: 

• paranoidni poremećaj ličnosti  =0,5-2,5%;
• shizotipni = 3%;
• antisocijalni  = 3% kod muškaraca i = 1% kod žena;
• granični poremećaj = 2%;
• histrionični poremećaj ličnosti = 2-3%;
• narcistični poremećaj ličnosti = 2-16%;
• izbjegavajući poremećaj ličnosti = 0,5-1%;
• opsesivno-kompulzivni poremećaj ličnosti =1%. 

Dijagnoza poremećaj ličnosti zahtijeva prosudbu dugotrajnog modela funkcioniranja, a osobite crte ličnosti moraju se iskazati do rane odrasle dobi. Crte ličnosti kojima se definiraju ti poremećaji moraju se također razlučiti od karakteristika koje se javljaju kao odgovor na specifične stresore u nekim situacijama ili prolaznim duševnim stanjima.

Svi smo fascinirani zrcalima. Ali koga i što vidimo kada se zagledamo u njih? Da li nas ono što vidimo doima kao nešto tuđe – kao stranac kojeg jedva prepoznajemo? Izgledamo li „u redu“ – kažemo li sebi „spreman si“ dok se pripremamo za zabavu? Divimo li se potajno onome što vidimo ili se pak skvrčimo u užasu i gađenju? Dotjerujemo li se pred zrcalom, naginjemo li se unatrag, udvaramo li se vlastitoj slici??? 

Svako će se pronaći u barem nekom od tih pitanja, jer na kraju svi volimo biti zadovoljni sa sobom, i u tome nema ništa loše. No, onoga trenutka kada divljenje sebi, svome odrazu u zrcalu pređe granicu, i preraste u opčinjenost, zaljubljenost koja nam onemogućava bilo kakve kontakte s drugim osobama budućim ih ne doživljavamo dovoljno vrijednima sebe, druge počinjemo cijeniti samo prema onome koliko se nama dive, tada govorimo o narcističnom poremećaju ličnosti.
Priča o Narcisu zapravo je bila moralna priča u kojoj su ponosnog i bezosjećajnog Narcisa kaznili bogovi zato što je prezrivo odbio sve svoje muške udvarače. Mladić Aminija volio je Narcisa, ali ga je on odbio. Da bi ga izgrdio, dao mu je mač kao dar. 

Aminija ga je iskoristio te se ubio na Narcisovu kućnom pragu i molio se Nemezidi da Narcis jednog dana osjeti bol neuzvraćene ljubavi. Ta je kletva ispunjena kad je Narcis bio očaran svojim odrazom u jezeru te je pokušavao zavesti prekrasnog dječaka, ne shvaćajući da je to on. To je shvatio kad je pokušao poljubiti svoj odraz. Zatim je uzeo svoj mač i ubio se zbog tuge, a njegovo se truplo pretvorilo u cvijet narcis (sunovrat).

Havelock Ellis, seksolog s kraja 19. Stoljeća prvi je povezao klasičnog Narcisa s psihološkim poteškoćama kao što je u tadašnje doba homoseksualnost, koju se tada smatralo seksualnom perverzijom, vidio kao patologiju ljubavi prema sebi; muškarac voli drugog muškarca, ili ženu kao odraz sebe, a ne kao pretpostavljenog pripadnika suprotnog spola. 
Zato i Oksfordski rječnik engleskog jezika definira narcizam, riječ koju je smislio Wilhelm Nacke prikazujući Ellisovo djelo kao „morbidnu ljubav prema sebi ili divljenje sebi“ (naglasak je na morbidna).
U laičkom smislu narcizam je gotovo istoznačan s usmjerenošću na sebe ili preokupiranošću sobom i njime se prikladno opisuju oni koji često izgovaraju zamjenicu „ja“ („radio ja“).

Idejom narcizma služili su se i sociolozi, poput Cristophera Lascha, koji opisuje sklop stajališta obilježen krajnjim individualizmom, nedostatkom zanimanja za prošlost ili budućnost, nepoštovanjem prema drugima, zaokupljenost osobnim odnosima nauštrb političke aktivnosti i nebrigom za društvenu koheziju – ja generacija. 
Postoji i kolektivni ili grupni narcizam poput rasne superiornosti, kultovi ili mesijanska okupljanja gdje se narcizam pojedinca može utopiti u posvećenosti karizmatičnom vođi.

KLINIČKE MANIFESTACIJE NARCIZMA

Pojedini autori dijele narcizam koji se pojavljuju na: “potreban narcizam”, svakodnevni “klinički narcizam” i “ušančeni narcizam (debelokožni narcizam)“.

Najočitiji primjer potrebnog narcizma može se vidjeti u normalnoj roditeljskoj situaciji i ponosu na svoju djecu, što je preduvjet da bi djeca razvila dobro samopoštovanje. Djelotvorno roditeljstvo uključuje veliku žrtvu narcizma, ostavljanje po strani vlastite usmjerenosti na sebe kako bismo se usredotočili na dijete i omogućili mu da nađe vlastitog partnera. No postoje i pojedinci koji ne mogu a da ne govore o svojoj djeci, posebno ako su ona uspješna, čime izazivaju zavist i zamor slušatelja. 

Slično tome, oni čija se konverzacija sastoji uglavnom od isticanja vlastitih postignuća, bogatstava i poznanstava s važnim utjecajnim ljudima često time kompenziraju osjećaje beznačajnosti i manje vrijednosti. Njihove rečenice pune su s “ja” i “moje”; primarna im je potreba da budu u središtu pozornosti, ali vrlo malo se zanimaju za život i reakcije svoga slušateljstva. Oni mogu izazivati i zavist jer većina nas ima ostatke narcizma koje smo potisnuli u procesu razvoja, ali nikada ih nismo odbacili, nego samo djelomično nadišli u korist opipljivih zadovoljstava odnosa s drugim ljudima.

U “negativnom narcizmu” koji se ogleda u tome da su negativni narcisi jednako tako zaokupljeni sobom kao i njihovi veličanstveni rođaci, ali zarobljeni su u mržnji prema sebi, a ne u ljubavi.
Grandiozne fantazije česta su odlika adolescentnog narcizma, ali mogu opstati i u odrasloj dobi, premda u dobro prikrivenom obliku. Za narcise je posebno zavodljiva mogućnost umjetničkog uspjeha zbog društvene konstrukcije genija. 

Pojam genija izražava srž narcizma – onaj kojeg su dotakli bogovi i koji bez napora može postizati velike stvari. Onoga trenutka kada osobe počnu govoriti o svojim fantazijama javlja se osnovni emocionalni aspekt u osoba s narcističnim poremećajem a to je stid.

<>“Narcistički gnjev” još je jedna važna klinička pojava. Narcis je možda uspio konstruirati svijet manje ili više prema svojim potrebama, ili barem uspijeva obnoviti prolazne osjećaje narcističnog blaženstva uz pomoć droga, alkohola i seksa ili pak kupovanjem luksuzne robe. No stvarnost će se nametnuti prije ili poslije. 

Pacijenti otkrivaju da svoje potrebe moraju uskladiti s tuđima te da stvarnost ima vlastitu logiku i ne pokorava se uvijek diktatu volje.
No ispod jedne takve, naoko okrutne i sebi usmjerene konstrukcije, koja nam se na prvi pogled može činiti hladnom i bezosjećajnom nalazimo nešto što nazivamo “narcističkom ranjivosti”. Narcis je uhvaćen u zamku čije su granice s jedne strane potreba da se osjeća posebnim, a s druge imperativna potreba za prilagođavanjem realnosti. Pokušava stvoriti svijet koji će pojačati njegov osjećaj posebnosti i važnosti, ali ispod toga vreba očaj, depresija i osjećaji beznačajnosti.

Opisana su dva suprotna klinička oblika narcizma. Rosenfeldovi narcissi “debele” i “tanke” kože prema terminologiji Gabbarda nazivaju se neosjetljivim i hiperosjetljivim. Neosjetljivi narcissi maju razumijevanja za tuđe osjećaje i svojom arogantnom i sebičnom okrutnošću gaze preko leševa. Ponašaju se pompozno i egzibicionistički. Hiperosjetljivi tipovi su stidljivi, inhibirani i usmjereni na sebe u svojoj ranjivosti na odbacivanje i kritiku. Čini se kao da im nedostaje “jedna koža” i tako ih je lako emocionalno povrijediti da je njihovo “ja” tema svakog susreta. Prema nekim autorima ispod takve krhkosti i ranjivosti krije se snažan gnjev, dok naizgled neosjetljivi ljudi u terapiji često otkriju prazninu i očaj.

LIJEČENJE NARCISTIČNOG POREMEĆAJA OSOBNOSTI>

U liječenju narcizma, kroz psihoterapijski pristup, nastoji se pomoći bolesniku bez osuđivanja i nadvlađivanjem vlastita narcizma, što bezbolnije premostiti razliku između unutarnjeg i vanjskog svijeta .
 
Zadaća je terapeuta u negativnom narcizmu suziti jaz i tako pomoći patniku da pronađe i prihvati svoje pozitivne osobine, a u slučaju „debelokožnog“, neosjetljivog narcizma pomoći pacijentu da se otvori i nauči se nositi s gubitkom i neuspjehom. 

Kreativnost, humor, zaigranost i snovi pozitivne su reakcije transformiranog narcizma i oni su presudni element terapije