Imao sam sreću boraviti u Južnoj Koreji početkom veljače dok je još bila prilično sigurna od koronavirusa. Tjednima se u tamošnjim medijima izvještavalo o tri izolirana slučaja putnika iz Kine, bez ijednog novooboljelog. No, disciplinirani Južnokorejci svejedno su u vrijeme gužvi, na ulicama ili u podzemnoj željeznici, nosili maske, a redoviti pregledi (na daljinski) provodili su se na ulazima u hotele i kongresne centre.
Južna Koreja odijeljena je od Kine Žutim morem pa su pod posebnim mjerama bili svi morski i zračni putovi. Na kopnenom koridoru, između Južne Koreje i Kine, nalazi se Sjeverna Koreja. A granica između dvije Koreje ionako je najčvršće čuvana granica na svijetu pa teško da je itko može proći.
Ona se proteže 38. paralelom, što su odlučili Rusi i Amerikanci krajem Drugoga svjetskog rata. Ratni pobjednici prekinuli su japansku okupaciju, ali su zbog podjele ratnog plijena podijelili i narod, a tako je ostalo do današnjeg dana. Nakon Korejskog rata (1950. – 1953.), kad je Sjeverna Koreja nakratko okupirala Južnu, a onda se uz pomoć Amerikanaca i UN-a vratili iznad demilitarizirane zone, Korejci na sjeveru ostali su pod patronatom Rusije i Kine živeći čisti komunizam, pod diktaturom dinastije Kim i njihove Radničke partije.
A kapitalistička Južna Koreja, uz pomoć svog partnera SAD-a te iznadprosječne radišnosti, obrazovanosti i upornosti, postala je 80 puta razvijenija od sjeverne braće. Trenutačno je 4. gospodarstvo Azije i 11. po snazi u svijetu, a ekonomski stručnjaci predviđaju kako bi mogli ući među deset gospodarstava koja će dominirati svijetom u 21. stoljeću. Spektakularan uspon, od jedne od najsiromašnijih zemalja do G20 u samo nekoliko generacija često se u medijima naziva „Čudom na rijeci Han“. A Han je rijeka koja protječe glavnim gradom Seulom.
– Ovo je zemlja budućnosti. Nekada se odlazilo u SAD da bi se vidjelo kako izgleda razvijeni svijet. Sada se ide u Južnu Koreju ako želite vidjeti kako izgleda svijet budućnosti – rekao mi je Zagrepčanin Nikica Dorešić, koji se prije petnaestak godina preselio u Seul, ondje se skrasio, naučio jezik, pokrenuo posao i oženio.
O poželjnosti Južne Koreje za život najbolje govori činjenica da nije ni dva puta veća od Hrvatske, ali ima čak 12 puta više stanovnika. Od toga ih u Seulu živi 10 milijuna, a zajedno s okolicom 25 milijuna. Na pitanje zašto su tako uspješni, vrlo često ćete dobiti ujednačen odgovor: „Stiješnjeni smo između Kine i Japana. Ni jedni ni drugi nas nisu štedjeli kroz povijest. Nemamo prirodnih resursa. Zato nam jedino preostaje učenje i rad, inovacije i izvoz!“.
A da su u tome uspjeli govori podatak Bloomberga da su najinovativnija nacija na svijetu. Tehnološku superiornost susrest ćete na svakom koraku – od najbržeg interneta na svijetu do WC školjki koje griju, svijetle, puštaju glazbu te funkcioniraju kao bide s nizom kojekakvih opcija… Ovdje je u odnosu na Zapad uporaba droge zanemariva, pa je liječenje od takve ovisnosti nepotrebno, ali itekako ima ovisnosti o mobitelima i internetu, čemu se prilagođava i zdravstveni sustav. U Seulu svi hodaju ulicama s mobitelima u rukama. A uz pomoć tih naprava obavljaju i nekoliko puta više poslova nego što to čine Hrvati.
Spremni su na žrtve
Južna Koreja zemlja je stopostotne pismenosti. Čak 98 posto građana ima srednju školu, a više od 60 posto visoko obrazovanje. Redoviti su pobjednici na međunarodnom komparativnom testu akademskih dostignuća, uključujući kritičko mišljenje i analizu. Međutim, taj obrazovni uspjeh ima i svoje naličje. Učenici su pod enormnim i nepopustljivim pritiskom jer ovdje vlada pravilo: „Ako učite dovoljno naporno, možete biti i dovoljno pametni!“ Konkurencija je velika, zato su spremni i na najveće žrtve kako bi bili među najboljima. A zbog toga su nepopustljivi i prema vlastitoj djeci, koja ostaju u školama i do 22 sata navečer. Odmalena ih uče da treba mudro iskoristiti svaki sat u danu te spavati što manje. Naučite li spavati manje od šest sati, bit ćete uspješni! – tvrde. Jasno da to djeci ne pada baš lako. Ali njihovi roditelji to smatraju samo pitanjem kratkoročne nesreće kako bi poslije uživali u dugoročnoj sreći. Ovdje vlada vjera u naporan rad i ustrajnost. Ne postoji isprika za neuspjeh. Da takav pritisak često uzima danak, govori i broj samoubojstava, po kojima je Južna Koreja među vodećim državama svijeta. Nažalost, dobar dio odnosi se na mlade, koji nakon golema pritiska i školovanja ne pronalaze posao koji su sanjali ili smisao života.
Oni koji imaju dobro plaćene poslove spremni su uporno raditi, čak i bez godišnjeg odmora kako bi se dokazali. A ako i uzmu godišnji, onda on “u komadu” obično traje tek tjedan dana. Ostanete li koji dan dulje, čak i uz odobrenje šefa, kolege neće baš dobrohotno gledati na vašu „lijenost“, a nakon povratka ćete morati itekako dokazati da cijenite rad i korporaciju koja vam je dala posao. Prosječan radni tjedan u svijetu iznosi 33 radna sata (manje od sedam sati dnevno), dok Južnokorejci u prosjeku tjedno rade 45 sati. Dakle, u pravilu na poslu ostaju devet sati, a prava je sramota napustiti radno mjesto prije šefa pa, ako on ostane prekovremeno, obično ostanu i njegovi djelatnici. Međutim, umjesto američkog individualizma i japanske odanosti velikim poslovnim sustavima, Korejci su odani manjim poslovnim sustavima (najuspješnije su obiteljske korporacije s jakim očinskim figurama na čelu).
Prosvjeduju i zbog utakmice
A iako biste mogli pomisliti kako su Južnokorejci slijepo odani svojim poslodavcima i političkim institucijama, činjenica je da imaju čak 11 tisuća prosvjeda godišnje, odnosno tridesetak dnevno. Oni se ne boje izraziti svoje mišljenje i izboriti za svoja prava ako to smatraju opravdanim. Nerijetko su jako slikoviti u izražavanju nezadovoljstva (od javnog spaljivanja i samoranjavanja do jedenja zastave i striptiza). A i razlozi za prosvjede mogu biti jako neobični za naše pojmove – od gubitka utakmice nacionalne reprezentacije do iskazivanja nezadovoljstva radom nekog menadžera.
Najveći masovni prosvjed, koji je okupio milijun ljudi u jesen 2016. srušio je predsjednicu Park Geun-Hye zbog korupcijske afere povezane s njezinom šamanicom, kojoj je navodno dopustila da se miješa u državne poslove. Podsjetimo, u prilično brzom sudskom procesu osuđena je na 24 godine zatvora. Korejci nikad ne odustaju, pa ni kad treba pokazati zube svojim političarima. A vidimo da tamošnjim političarima korupcija nije strana. No, vrlo ih brzo dođe glave jer je građanska odgovornost na iznimnoj razini, a pravosuđe je prilično učinkovito. Podsjetimo, bivši gradonačelnik Seula, a potom i predsjednik Južne Koreje (2008. – 2013.) Lee Myung-bak također je osuđen. Godine 2018. dobio je 15 godina zatvora zbog primanja mita i pronevjere. Korejci znaju da političari moraju služiti i pridonositi razvoju zemlje, a ne izigravati velike vođe, kao njihove kolege u Pyongyangu.
U Južnoj Koreji drži se do vrijednosti, zato je ovo prilično sigurna zemlja. Ljudi su gostoljubivi. Poput Hrvata, imali su burnu i tešku povijest. Nikada nisu druge napadali, ali su se znali braniti... Posebno se cijene starost i mudrost. U svim prilikama stariji imaju prednost, pa čak i na utakmicama, gdje prednost ima onaj klub čiji je trener stariji. Važno je znati da Korejci svoje vrijednosti ne temelje samo na budizmu već i na kršćanstvu. Nakon Filipina, ovo je druga najveća kršćanska zajednica u Aziji. U Seulu živi gotovo 40 posto kršćana, što je nova vjerska većina u odnosu na nekad vodeći budizam. A u cijeloj Južnoj Koreji gotovo 30 posto stanovnika deklarira se kršćanima, dok je veliki dio stanovnika koji nisu vjernici sklon kršćanskoj tradiciji. Od pedesetak milijuna Južnokorejaca njih 19 posto protestantski su kršćani, a 11 posto rimokatolici. Zanimljivo je da za razliku od Zapada, gdje broj vjernika pada, ovdje kršćanstvo ubrzano raste. Naime, na popisu stanovništva iz 1962. samo se 5% stanovnika smatralo kršćanima! Od 1999. broj katolika povećao se čak 50%! Na svakom koraku i u svakom kvartu male su crkve, a na ulicama su nerijetko natpisi kojima se prolaznici pozivaju da se obrate Isusu Kristu. Korejci su predani u svemu što rade pa tako i u evangelizaciji. Upoznao sam jednog takvog novog kršćanina. Zove se Lee, kao njihov najpoznatiji glumac Min-ho. On kaže da mu je vjera dala smisao u životu jer ga nisu ispunjavali posao, status na poslu i materijalno bogatstvo... I jedva čeka doći u Međugorje!
Inače, Seul je lijep, moderan grad, okružen planinama. Ovih dana u njemu je hladnije nego u Zagrebu, a ljeta su mnogo vruća. Među impozantnim neboderima, skupim hotelima i šoping-centrima, čije siluete neodoljivo podsjećaju na američke metropole, uspješno se očuvala i povijesna korejska gradnja, među kojom dominira carska palača Changdeokgung. Posljednji korejski car bio je Sunjong, kojeg su svrgnuli Japanci nakon okupacije 1910., a potom je bio zatočen u palači sve do smrti 1926. Danas to profinjeno minimalističko zdanje (iz europske perspektive može se činiti skromnim) okruženo je poslovnim tornjevima, a u palači turiste dočekuju simpatične Korejke u tradicionalnim nošnjama. Mahom je riječ o studenticama, koje tako osiguravaju besplatan ulaz.
Seul je udaljen tek tridesetak kilometara od sjevernokorejske granice, pa je dugo vladala psihoza od prijetnji sjevernokorejskih vođa. No, posljednjih su godina odnosi blago zatoplili, o čemu svjedoči i susret američkog predsjednika Donalda Trumpa i sjevernokorejskog Kim Jong-una u lipnju prošle godine. Trump je postao prvi američki predsjednik koji je stupio na tlo Sjeverne Koreje, a svemu tome je kumovao aktualni južnokorejski predsjednik Moon Jae-in, koji u svome mandatu intenzivno radi na relaksaciji odnosa između sjevera i juga Korejskog poluotoka. Naime, mnogobrojni Južnokorejci sanjaju o ponovnom ujedinjenju dviju država u jedinstvenu Koreju.
No, stručnjaci su svojedobno izračunali kako bi to bila vreća bez dna. Naime, trebalo bi čak 1200 milijardi dolara Seulu da podigne zaostalu sjevernokorejsku infrastrukturu tijekom desetak godina. To je oko šest puta više nego što je Zapadna Njemačka uložila u Istočnu. A sa svakom godinom taj bi jaz bio sve dublji, a troškovi veći. No, ovdje vladaju optimizam i nada jer je riječ ipak o jednom narodu, nasilno podijeljenom, nakon čega je jedan dio zaveden nametnutom ideologijom… Najveće korejske mecene i promicatelji mira dr. Sun Myung Moon i dr. Hak Ja Han Moon, utemeljitelji utjecajne nevladine organizacije i produžene ruke UN-a Universal Peace Federation te World Summita, najvećeg svjetskog mirovnog samita, koji tradicionalno u Seulu okuplja svjetske lidere i zaslužne uzvanike, a na koji sam ove godine bio pozvan kao predstavnik Hrvatske, svoje bogatstvo i život uložili su u izgradnju mira u svijetu, a posebice ujedinjenju dviju Koreja.
Kimchi za mamurluk
A do ujedinjenja Južnokorejci će i dalje raditi ne bojeći se projektila sa sjevera jer znaju da je to ionako igra moći između Kine i SAD-a. Stresa ionako imaju previše zbog posla. Zato im treba ispušni ventil. A to je piće nakon radnog vremena! Doduše, ponekad to zna biti i ubijanje u piću, posebice kad vas šef pozove. Naime, ovdje se smatra kako je jedan od najboljih načina izgradnje dobrih odnosa s kolegama – zapiti se zajedno! Zato mnogi menadžeri forsiraju takav oblik druženja držeći se uzrečice: „Onaj tko pije, bolje radi!“ Statistike kažu kako Južnokorejci piju dvostruko više od Rusa i pet puta više od Britanaca – čak 13,7 kratkih pića tjedno po stanovniku. Na drugom su mjestu Rusi sa 6,3 te Filipinci s 5,4. Piju brzo kako bi se napili, a najbolji put do toga je mješavina nacionalnog pića soju, što je neka korejska verzija votke i piva.
Da se Korejci znaju itekako i zabavljati, najbolje govori ponuda noćnog života u Seulu, koji mnogi nazivaju azijskim New Yorkom. Pritom se očito ne misli samo na arhitekturu, koju čini mješavina američkih i azijskih stilova. U triježnjenju im dosta pomaže i prilično zdrava korejska kuhinja, u kojoj važnu ulogu igraju povrće i riba. Nacionalno jelo je kimchi – kiseli kupus začinjen crvenom paprikom u prahu, češnjakom, mladim lukom, đumbirom i ribljim umakom. Jedno od najzdravijih jela na svijetu, koje im pomaže u stvaranju imuniteta, ali i održavanju dobre linije, pa čak i ispravljanju bora. Mnogi ga smatraju zaslužnim za ljepotu korejskih žena.
No, najzaslužnija je inovativna kozmetika, koja se ovdje proizvodi i po čemu Južna Koreja postaje sve poznatija (osim mobitela, televizora i automobila), ali i plastične operacije, u čemu su Korejke jako napredne. No, „u šminkanju“ ne zaostaju ni muškarci. Čak četvrtinu svjetske proizvodnje kozmetike za muškarce kupuju Korejci. Ženskast izgled korejskih mladića vrlo je poželjan među tamošnjim tinejdžericama. Uostalom dovoljno je pogledati njihove popularne K-pop skupine, koje svojim plesom i glazbom osvajaju svijet, baš poput korejskih filmova. Ali nemojte pomisliti da se taj “korejski val” događa slučajno. Riječ je o snažnoj produkciji, koju potpomaže država, pa nije čudno što najnovija istraživanja o imidžu Južne Koreje u svijetu pokazuju kako je najpoznatija po svojoj popularnoj kulturi, a tek onda po sofisticiranim proizvodima.
Korejci su praktičan narod i svjesni su da se na kulturi itekako može zaraditi. Zato je tretiraju kao robu i svojim proizvodima odgovaraju potrebama i zahtjevima tržišta istodobno namećući vlastite trendove, a pritom uspješno promoviraju i vlastitu zemlju. Proteklih su godina napravili čudo u primijenjenoj umjetnosti, dizajnu i industriji zabave. A da je sve to prepoznala i moćna Amerika, koja je donedavno diktirala globalne trendove, svjedoče i četiri Oscara za film „Parazit“ redatelja Bong Joon-hoa.
I za kraj spomenimo da je u Južnoj Koreji Hrvatska jako popularna, a za sve je kriv jedan reality show koji se ovdje inače jako gledaju. U njemu su četiri najpopularnije korejske glumice putovale svijetom i stigle u Hrvatsku. U Zagrebu, na Plitvicama, te u Splitu i Dubrovniku sjajno su se provele, divile su se našoj arhitekturi, uživale u gastronomiji, nailazile na ljubazne domaćine, a sve su to gledali milijuni Korejaca u svojim domovima. Nakon toga tisuće njih pohrlile su prema Zagrebu, tragovima svojih celebrityja, a nacionalna aviokompanija Korean Air uvela je i izravnu liniju između Seula i Zagreba tijekom sezone. Kažu kako se u Hrvatskoj ugodno osjećaju, kako s Hrvatima dijele slične vrijednosti te kako je Zagreb sagrađen po feng-shuiju između Save i Medvednice, s nesmetanim protokom energije po zelenim površinama. Korejci inače obožavaju prirodne plavuše jer ih u Koreji nema, a Korejke visoke muškarce, kakvih je većina u Hrvatskoj. Dakle, puno je poveznica i sličnosti, izuzmemo li onu o radišnosti, disciplini i upornosti, što je od Južne Koreje stvorilo gospodarsku silu. No, siguran sam da većina Hrvata ipak ne bi mijenjala svoj životni stil za njihovo bogatstvo kad bi morala raditi poput njih.
