Osim dirljivog teksta koji smo zaprimili prilikom nominiranja, Rozalija Zajac (44) svoju priču oko nominacije prijateljice za Divu godine započinje na najljepši mogući način:
Jedna sam od onih sretnih žena koja ima super prijateljicu i to ne bilo kakvu. Ona je posebna i jedinstvena osoba, vrijedna baš svakog divljenja. Dodatno je posebna i po tome što ona misli da je sasvim obična, ni po čemu drugačija i značajna.
Njezino je ime Ksenija Klarić Kaluđer. Ima 40 godina, a Rozalija ju je nominirala za Divu godine u kategoriji "Mama heroj". Obje su zaposlene u jednoj financijskoj instituciji i u pravo su se vrijeme upoznale na poslu. Rozalija kaže:
Kad sam krenula na svoj prvi porodiljni dopust, ona je došla raditi umjesto mene na isto radno mjesto. Nakon mog povratka s porodiljnog dopusta kratko smo radile skupa, no odmah smo se kliknule i postale dobre kolegice.
Ubrzo su obje promijenila radna mjesta, no nastavile su s redovitim druženjima pa su brzo prerasle kolegijalni odnos i postale prijateljice koje su, osim poslovnih, dijelile i privatne brige, misli i ostalo. Kažu obje - onako kako to samo žene znaju!
U isto vrijeme odlučile su otići na trudnoću - Rozaliji je to bila druga, a Kseniji prva trudnoća. Rozalija je otkrila:
Uskoro smo bile najsretnije žene na svijetu. Ja sam čekala svoju drugu djevojčicu, a ona ne jednog, nego dva dječaka! Eto, što sam ja morala u dva puta, ona je riješila odjednom!
Kseniji je trudnoća, kao i svaka blizanačka, bila rizična, a Karlo i Jura došli su na svijet mjesec i pol ranije. Bili su sitniji, no brzo su sve nadoknadili i odlično napredovali. Pored redovnih pregleda koje svako dijete mora proći, dečki su kao blizanci imali i dodatne preglede, a jedan od pregleda bio je i onaj kod oftamologa.
Tad im je dijagnosticirana velika kratkovidnost, što je bio veliki šok jer su se dečki izvanredno snalazili bez obzira na ograničenost vida. Išli su na redovite kontrole, nabavili šarene naočale, naučili ih nositi...
Kad su imali pet godina, pored kratkovidnosti, napomenuto je da postoji potreba integracije kroz Centar za odgoj i obrazovanje Vinko Bek, uz obveza redovna praćenja i naznaku da nije konačna dijagnoza s obzirom na to da se radi o djeci koja se razvijaju.
Rozalija kaže kako je to opet značilo šok i nevjericu, no Ksenija se hrabro uhvatila u koštac s time:
S dečkima je otvoreno razgovarala o njihovim ograničenjjima, vježbala je s njima na motorici i blizanci su uredno pohađali vrtić i pripreme za integraciju u COO Vinko Bek. Prošle godine u lipnju prošli su vještačenje u CCO Vinko Bek, a taj je pregled bio jer su dečki danas predškolci. Dijagnoza je tad glasila da su dečki slabovidni, ostatak oštrine vida ispod 20%. Taj dan kad mi je to javila nikad neću zaboraviti. Bila sam na godišnjem odmoru, a nakon njenog telefonskog poziva nisam mogla ni pričati. Ne mogu zamisliti kako je njoj bilo i što joj je sve prolazilo kroz glavu.
Par tjedana kasnije, zatekla ih je još jedna tužna vijest. Naime, Rozalija je doznala da njezin otac Augustin ima zloćudni neoperabilni tumor. Ksenija nije imala vremena misliti što će i kako će. Za dečke je pokrenula sve moguće informacije, informirala se o centru za slabovidne i slijepe Vinko Bek u Zagrebu, uključila ih u rad istog centra, zatražila i dobila svu moguću dokumentaciju potrebnu za pomoć djeci, a sve s ciljem kako bi im omogućila da se uključe u redovito pohađanje osnovne škole. Osim toga, osigurala je pomoć stručne osobe za rad na grafomotorici i senzorici, a za oca je osigurala pomoć svoje obitelji uz najbolju moguću bolničku i liječničku skrb u Zagrebu. S obzirom na to da joj obitelj stanuje izvan Zagreba, vikendom je putovala k njima kako bi bila uz oca. On ih je, nažalost, napustio u travnju ove godine.
Karlo i Jura od ove su jeseni prvašići u redovitoj osnovnoj školi:
Oni čitaju i pišu, zbrajaju i oduzimaju. Uz navedenu stručnu pomoć predivnih djelatnika centra Vinko Bek omogućene su im razne vježbe, prilagođene knjige, imaju stručnu pratnju. Učiteljice i djeca su ih odlično prihvatili, a klinci uživaju u školi.
Rozalija kaže kako bi gubitak jednog roditelja i teška dijagnoza invaliditeta djece u istom razdoblju nešto je što bi mnogima bilo previše za cijeli život i pokolebalo ih u životnim situacijama, no kaže kako je njezina prijateljica Ksenija u toj situaciji sebe izgradila u još većeg čovjeka:
Obitelj je postala povezanija i čvršća, a ljubav nje i sugpruga Hrvoja vidljiva je i u njezinim dečkima. Već su kao djeca sa sedam godina i navedenim invaliditetom samopouzdani, veseli, hrabri i mislim da za njih ne treba brinuti. To su roditelji to je prava majka hrabrost!
Rozalija je dodala još jedan segment iz cijele priče. Radi se o trenutku kad su djeca dobila rješenje o stupnju invalidnosti:
Ksenija mi je tad rekla da joj je teško vidjeti tu riječ, a kamoli izgovoriti da se radi o njezinoj djeci. Međutim, odmah nakon tog proguntala je da nema vremena razmišljati o tomei sažalijevati se, već se trebalo nositi sa svim problemima koji su slijedili. Eto, sad se vraćam na početnu rečenicu i na sebe - sad vidite da sam sretna žena jer imam takvu prijateljicu, zar ne?
Želim vam mnogo mnogo lijepih dana tebi i Kseniji vašoj djeci i obitelji