Vinarija Senjanović ima, dakako, novih vina ali i novu etiketu. Sa Senjanovićima, simpatičnom obitelji s Visa a porijeklom iz Splita upoznali smo se prije gotovo ravno dvije godine. I tada smo odslušali jednu doista uzoritu obiteljsku priču o inženjeru brodarstva koji u mirovini nije želio prestati biti aktivan već je krenuo raditi ono što za radnog vijeka nije punom snagom mogao, vina i vinograde. Prepoznao je tu želju i sin Ante pa su na viškom Tihobraća polju kroz nekoliko godina kultivirali zemlju i posadili lozu od koje nastaju zaista sjajna vina. I tada su već Senjanovići bili poznati po svojoj vugavi i plavcima koje ćete prije naći u nekom boljem restoranu nego u vinotekama i trgovinama. Količina se ovdje, kako i treba, žrtvuje za kvalitetu i to se na ovim vinima jasno i vidi.
U vinima su Senjanovići, eto, već 20 godina, sa svojim vinogradima stalno uče, kako se prilagoditi klimatskim promjenama prije svega, a onda kako osvojiti još malo pjeskovitog viškog tla za još trsova kojima bi premašili tri hektara koji su davali 15.000 butelja godišnje koje su s kooperantima proširili na respektabilnih 20.000. Opet je susret s Milanom i Antom Senjanovićem, ocem i sinom na čijem znanju vinarija počiva, bio na Vinskoj srijedi Marije Vukelić, ovaj puta u kaptolskom restoranu Frida. Ante je inače arhitekt koji svoju emociju prema građevini njeguje i kroz višku udrugu Dragolid gdje se istražuje i čuva baština i tradicija suhozida, vještina njihove gradnje. Dobro se sjećamo kada je u Zagrebu u prostorima Tehničkog muzeja Nikola Tesla demonstrirana ta vještina koja ne izgleda nimalo jednostavno kao što bi se naprečac dalo zaključiti gledajući zid napravljen bez veziva.
Kao što nije lako niti napraviti dobro vino za što je potrebno pratiti lozu i grožđe u vinogradima, posebice kada je to na specifičnom terroiru polja Tihe braće. Navodno je polje dobilo ime po cistertitima, katoličkom redu koji je dio benediktinskog reda. Kažemo 'navodno' jer materijalnih dokaza da je tamo cistertita bilo nema, ali je sigurno bilo benediktinaca pa neka mala mogućnost postoji. Ante je svoje vizualne vještine pretočio i u logotip koji se nalazi i na novoj etiketi koju je osmislila Benedetta Agostoni, talijanska dizajnerica sa zagrebačkom adresom. Sada je etiketa Vina Senjanović bijela s motivom trsa u tipičnom trokrakom viškom uzgojnom obliku a koji je reljefno otisnut pa daje podražaj hrapavosti na dodir. I onda vina. Po prvi smo puta probali Kuč, bilo je to vino berbe 2022. Nekada potcjenjivana sorta dala je zaista dobro vino pa se može dogoditi za koju godinu kako će se o njoj pisati kao još jedno zaboravljenom a otkrivenom biseru. Ove sorte, nekada gotovo posprdno zvane i 'kucovina' ima na Visu i na Hvaru no vina od njega rijetko su se radila, odnosno dodavao se drugim dalmatinskim bijelim sortama. I vidi se kako je to jedna umjetnost u nastajanju, kao biljka oštrih listova, izražene mineralnosti no i dalje pitko i osvježavajuće. Ali i snažno s 13,5 posto alkohola, svidjelo nam se.
Na redu su bile dvije mlade Vugave, berbe 2022. ali i 2023. O vugavi se zna praktično sve, njezina su vina zlatnožuta, odišu voćnosti i biljem svojstvenima Sredozemlju, a iako ovako mlade vugave su Senjanovića davale i još neke slojeve poput, recimo, meda. S time da smo kod berbe 2023. osjetili kako vugava izgleda kada je sasvim mlada, ova je imala 14,5 posto alkohola u punom tijelu tako da će iduće godine kada dođe na tržište njezini kupci dobiti jedno doista karakterno vino. Ali, kada na etiketi Senjanovića vidite ime Tihe braće, znate da se radi o plavcu malom. Ovom prilikom imali smo prilike kušati malu vertikalu, berbe 2018., 2019. i 2020. ali krenuviši od najstarije.
Pazite, pri susretu sa Senjanovićima prije dvije godine probali smo upravo taj plavac berbe 2018. zvanog Vinum Levius, pa je bilo interesantno vidjeti kako se to vino razvilo u ove dvije godine. I rezultat je – spektakularan. Tamna čokolada, tamno voće, suhe šljive, pa i nešto kave, sve smo to osjetili u ovom doista moćnom vinu. Ta vertikala zamišljena je da se posloži prema tijelu, odnosno alkoholu, od 14 do 16 posto. Tek nešto mlađe plavce bilo je onda zanimljivo probati i tražiti mogu li doseći raskoš onoga berbe 2018. Očekuje se puno od berbe 2020. kojoj će se dati vremena da još koju godinu sazrije u boci, najmanje tri, kažu Senjanovići, pa i dulje. I nama se čini da se to isplati. Poseban viški terroir čini ih drugačijima od onih iz, primjerice, šibenskog zaleđa ili Pelješca. Kako je objašnjeno, upravo se kod plavaca najviše osjećaju klimatske promjene, sigurno će vinari imati dosta posla i morati uložiti svo znanje da svoje vinograde prilagode ovom dobu. Uz dobre zalogaje restorana Frida, tapase od tune, roastbeefa, od sastojaka viške pogače, pa burrate s prženim pistacijem i maslinovim uljem, doznali smo da Vina Senjanović imaju i novu internetsku stranicu s koje je moguće i naručiti vina koja vam dođu dostavom. Sve je zaokruženo sjajnim kolačima Viški cviti koji su i bolji kada ih natopite krasnim plavcem.
