U Opatiju bi čovjek trebao stići vozeći kabriolet, po mogućnosti oldtimer. Pokraj njega u idealnoj priči sjedi neka Grace Kelly čiji se poluprozirni šal vijori iz automobila dok kroz velike sunčane naočale promatra grad kojemu se divi u istoj mjeri koliko i grad njoj. „Slučajni turist", a to sam ja, stiže u Opatiju vozeći sportsku verziju renaulta koji drži cestu kao političari fotelje. Od oldtimera, tu je samo sportska torba na suvozačkom mjestu s logom Zagija, maskote Univerzijade iz 1987. godine. Što mogu, draga mi je ta torba.
Mrtva staza slavnih
Smjestio sam se u hotelu "Bellevue" odmah iznad glavne opatijske plaže – uvale Slatina. Smješten na trećem katu trošnog hotela, otvaram škure i divim se pogledu. U želji da otvorim malu bocu pjenušca pa nazdravim gradu i sebi, odlazim do mini-bara. No, na mjestu gdje bi trebao stajati hladnjak, nema ničega. Kako sam naviknuo sve promatrati s pozitivne strane, primjećujem da moja Zagi torba točno stane u tu rupu i da čak bolje pristaje prostoru od nekakvog hladnjaka. Istuširao sam se, obukao najljepšu majicu koju imam (poklon od makaranskog galeba), krenuo šetnicom i nagazio na Dražena Šajetu, pjevača rođenog u ovom divnom gradu punom austro-ugarskog štiha. Nagazio sam i na Miroslava Radmana, Janicu Kostelić i još brojne muzičare, znanstvenike i sportaše koji su svojim radom i aktivnostima pridonijeli promociji Lijepe Naše. Hrvatska kopija holivudske staze slavnih nekako je zamrla kao ideja. Ustvari, čini se da nikad nije ni zaživjela. Opatijci su se bunili protiv te staze jer smatraju da ne promiče dolično turističke vrijednosti Opatije koje ona nosi. Nisam Opatijac, ali se slažem s njima.
Plaža u uvali Slatina sva je od betona koji su taj dan valovi odlučili srušiti. Bili su toliko veliki da, kad bih skočio u more, val bi me zasigurno vratio u sobu na trećem katu mog hotela.
Djevojka s galebom
Našlo se tu nekoliko turista koji su, prkoseći valovima, igrali ruski rulet s pet metaka u cijevi, ali većina se ipak samo sunčala na sigurnoj udaljenosti od mora. Prošao sam pokraj njih do terase hotela Milenij, meni jedne od najljepših terasa koje sam doživio, pa naručio čašu plavca (1 dcl vrtoglavih 35 kn) umjesto pjenušca. Opatija je, baš poput Mljeta i Malog Lošinja, mjesto za opuštanje. Oko mene na terasi sjede uglavnom stranci, nešto stariji parovi, tek tu i tamo koji par s djetetom. Govori se uglavnom njemački, engleski, tek rijetko hrvatski. Talijana baš ne primjećujem mnogo, ali ima i njih. Nastavljam šetnicom i dolazim do kipa Djevojke s galebom. Postoji legenda da se tu nekoć utopila zgodna djevojka pa je njezin zaručnik podignuo spomenik, ali prava je istina da je 1956. godine taj spomenik napravio kipar Zvonko Car kojemu je pozirala Crikveničanka Jelena Jendrašić.
Gospođa Jendrašić o tome je šutjela dugih pedeset godina. Dugo sam stajao pokraj Djevojke s galebom i promatrao kako je valovi zapljuskuju u tolikoj mjeri da se činilo kao da izranja iz mora. Zato su je neki prozvali opatijskom nimfom. Upravo s tog položaja pruža se najljepši pogled na Opatiju prema mome subjektivnom mišljenju. Vratio sam se do terase, večerao u restoranu „Argonauti" (u sklopu hotela Milenij) i tako završio večer. Da je kraj mene bila neka Grace Kelly, ostao bih sjediti u nekom od barova uz šetnicu. Ovako sam se vratio svom Zagiju u sobu i čitavu noć slušao kako valovi tresu obalu. Ujutro pijem kavu i promatram grad podno planine i parka prirode Učka.
Parkovi, stare austro-ugarske vile i šetališta već 160 godina privlače turiste iz Europe i svijeta. Nije ni čudo što je Opatija vodeće turističko mjesto u Hrvatskoj za organizaciju kongresa, seminara i savjetovanja. Festivalima, koncertima, izložbama i drugim događanjima ovaj grad tijekom cijele godine nudi kulturno-zabavne sadržaje. Mnoge fasade iz starije ere oduprle su se vremenu, okrenute često užom stranom moru, kako su propisivale regule zaštite od gusarskog oka. Prošetati se tom „starom" Opatijom Vrutki, Jelenkine Vasi, Strojbarića, Križišća i sv. Florijana, znači udahnuti mirise ručkova, osluhnuti obiteljske rasprave i zaviriti u svakodnevicu potomaka onih koji Opatiju nisu mogli izgraditi, ali su je zato oduvijek održavali svojim žuljevima kao poklonjenu rijetku biljku u vlastitom vrtu.
