Serenissima, premirna i presvijetla kraljica Jadrana, nije grad. Ona je – Venecija – priča bez kraja, doživljaj koji nikada ne prestaje i ma koliko joj puta prišli s najdubljim poštovanjem kakve nekad močna republika zaslužuje, dodirujući skute njezinih obala, nanovo će vas ostaviti daha.
Jedina emocija koja se razlijeva, i bez obzira na to koliko puta je poljubili, pri svakom prvom koraku na obalu na kojoj su pristajali naši prapradjedovi – Rivu degli Schivaoni – jest – sveopće i potpuno obožavanje. Čega? Svega... Lagune, grada, ljudi, ljepote koja obuzima, prebogate baštine, tradicije, načina života, jedinstvenog dijalekta, mirisa i boja. Duh Venecije ne tražite među suvenirnicima, u moru turista i među kineskim, nimalo jeftinim suvenirima. On živi negdje druge, zavučen među šest sestiera, u kortilima, kaletama, orsanima i kućama posljednjih venecijanskih članova familie nobile. Venecija je sve ono što nećete vidjeti ako vas ne dočekaju domaćini i uvedu u svijet grada u kojem je nekada živjelo 200 tisuća ljudi i koji je diktirao ritam života i smrti gospodareći Jadranom i dobrim dijelom Mediterana.
Pupčana veza s kopnom
Venecija je doslovno svijet unutar svijeta, ljepota zaustavljena u vremenu, grad kojem valja prići s dubokim poštovanjem pred ljepotom koja opija. Umrijeti od ljepote pojam je koji je u Veneciji opravdan. Za posjet, bilo prvi ili stoti, valja se dostojno pripremiti. Osobno, posve subjektivno, no ne mogu si pomoći, opijenost gradom traje već desetljećima, svaki susret s Venecijom doživljavam poput izlaska pred kraljicu.
Prilazim joj, dočekala me osunčana, zavijena u magle koje traju i po nekoliko tjedana ili preplavljena aqua altom, duboko sam počašćena što me prima na svoje rive. Korak po korak, preko istarskog kamena od kojeg su napravljene rive, kroz Castelo, sestier u koji je Republika dopustila naseliti se stanovnicima jadranskih zemlja koje je primila pod svoje skute, pa tako i Hrvatima, prema trgu svih trgova odvest će put većinu posjetitelja koji doplove do Rive degli Schiavoni. Venecija, naime, ima samo jedan jedini trg, a to je Piazza San Marco, sve su ostalo piazzete, campi i jedan veliki piazzale, onaj na izlasku iz grada nedaleko od mosta koji poput pupčane vrpce preko Ponte dela Liberta, spaja grad s kopnom. Ujedno je to i cestovna te željnička veza Venecije s kopnom te, ma koliko bila otok u lagunu, povezana je i željeznicom i cestom, a i zračnom lukom Marco Polo čiji tornjevi se mogu vidjeti kada joj prilazite ploveći kroz lagunu. Nemojte se čuditi kada podignete pogled do kućnih brojeva u Veneciji i ne pokušavajte se snaći prema ulicama i logici. Naime, u Veneciji se ništa ne mijenja i, ako imate vodič kupljen prije 50 godina, budite sigurni da i dan-danas vrijedi.
Možda neke trgovine više nisu na istom mjestu i nekadašnje manufakture su zamijenile trgovine s jeftinim kineskim suvenirima, a palazzi su pretvoreni u hotele, no, brojevi su isti.
Kućni brojevi u Veneciji ne počinju ispočetka u svakoj ulici nego se nastavljaju brojiti kroz čitav sestier (Santa Croce, Cannaregio, Dorsoduro, San Polo, San Marco, Castello). Sestier de Castello dostiže rekordnu brojku 6828 na rivi Dandolo, u podnožju Crvenog mosta. S druge strane istoga mosta, na kraju Travarske kale, sestier de Cannaregio zaustavlja se na broju 6426. Već i prije no što ćete kročiti na trg svih trgova bit ćete posve opijeni i smrtno zaljubljeni u grad-republiku pa ne čudi što ćete rastrgano klikati fotoaparatom pokušavajući u objektiv uhvatiti elegantne lukove Duždeve palače, gondole, gondolijere, golubove, zvonik, baziliku, obraniti se od prodavača suvenira, šešira maski i ‘selfiestickova’...
Kultna kava na Prokurativama
Upoznavanje s gradom ne počinje na glavnom trgu iako ga valja proći – dakako ne prolazeći između stupova na kojima se diče krilati lav i sv. Teodoro, već šetnjom kroz Prokurative. Pogled na elegantne trgovine originalnim unikatnim staklom s Murana i odjećom ukrašenom čipkom s Burana smjenjivat će se s draguljarnicama sve dok vas ne dovede do kultne kavane Florian koja još od 1720. u svoje elegantne salone prima istinske ljubitelje kave, čaja i venecijasnke raskoši. Ime nosi po osnivaču Florianu Francesconiju, a mjesto je to kamo su zalazili Carlo Goldoni, Goethe, Byron, Proust, Dickens i mnoge druge slavne osobe. Nekada je imao samo tri manja salona, a danas dvostruko više – čak šest. Jedan je rezerviran za gospodu Sala degli Uomini Illustri (Salon slavnih), Sala del Senato (Salon senata), Sala Cinese (Kineski salon), Sala Orientale (Orijentalni salon), Sala delle Stagioni (Salon godišnjih doba) ili Sale degli Specchi (Salon ogledala) i Salon Liberty, koji je dodan na početku 20. stoljeća. Ako ste voljni izdvojiti dvadesetak eura za kavu, tada ćete uživati u glazbi orkestra i pijuckati iz šalica od najfinijeg porculana.
No, krije li se u vama znatiželjni istraživač, tada je vrijeme da – a nalazite se već u drugom sestieru (sei = šest, jer je grad podijeljen na šest dijelova) – prođete ispod Torre dell’Orologio i zaputite u skrivenije kutke, kroz Merceriju sve do trbuha grada.
Venecija će vas ondje usisati u svoje kale u kojima su nekada živjeli trgovci svim i svačim. Podignite pogled iznad neonskih reklama, zavirite u male slijepe uličice i zavrtite barem u glavi vremeplov. Neka vas odvede u vrijeme dok je grad pulsirao od života, a u vrijeme karnevala mirisale fritule. Hodajući prema Rialtu, ako ste u Veneciji u vrijeme karnevala, upravo će vas miris fritula omamiti do te mjere da ćete ničice pasti pred prvom pasticcerijom. Moj izbor su frittelle Mama Luca punjene kremom od jaja – zabaglione – i s pinjolima. No, podrijetlo i status gazdarice u čijoj su kuhinji pripravljene uvelike je određivalo kakve će fritule biti pripremljene u vrijeme karnevala. Nisu venecijanske parone same pekle fritule, oh, da ne bi. To su za njih radile kuharice, a upravo su neke od njih do Serenssime stigle iz naših krajeva. Onoliko koliko je fritula bila “okićena” dodacima, toliko je kuća bila bogata.
Naime, upravo je Venecija, manje je poznato, jedna od domovina fritula, kolača koji je čak nacionalna slastica mletačke države. Karneval je trajao znatno dulje od današnjeg, a fritulama su se, prolazeći gradom, sladili svi od reda, od plemića do pučana.
Frittelle veneziane pekle su se u “fritolerama”, malim drvenim kućicama postavljenim na ulicama i trgovima Serenissime. Bile su to posve male kućice, recimo velike poput trećine kioska s nadstrešnicom koji je štitio od kiše i vlage, a pred njima se pušio kotao pun rastopljene svinjske masti. Naime, originalni venecijanski recept – još jedan u nizu originala, dakako, kaže da se fritule pripravljaju tako da se prže u masti, a ne u ulju.
Za smjesu se koristilo aromatično kozje mlijeko, a za zlatnožutu boju zaslužan je bio šafran. Njega se, dakako, stavljalo u vrlo malim količinama jer je bio (i ostao) jedan od najskupljih začina.
Upravo bi se prema boji boji fritula iskusno oko “parona” snašlo u procjeni u čijoj su kući pripremljene.
Srce i trbuh grada
Pinjoli kao dodatak tijestu davali su posebnu pikantnu aromu, oštru i mirisnu.
Nanese li vas put ovih karnevalskih dana do Venecije, osladite se jer se tradicija pripreme fritula njeguje. Nema doduše “fritolera”, a svinjsku mast zamijenilo je ulje. Nema ni šafrana, a ni pinjola (valjda je sav otišao u pesto), a ni kandirano voće nije što je bilo, ni grožđice nisu toliko “pijane”… ali je zato krema od jaja, zabaglione, neodoljiva. A kada se konačno izvučete iz labirinta, doživljaja i dočepate se Rialta, koji je odnedavno u žestokoj konkurenciji utrke za sponzore obnove – naime Venecija vapi za neprestanom restauracijom pa su natječaji za milijunske iznose neprestano otvoreni – osvnuo prekriven fotografijom, nadomak ste najstarijeg dijela grada.
Venecijanci, ali smo oni, reći će vam kako je zapravo ovo srce grada. Ne samo zato što se ondje nalazi najstarija crkva, San Giacomo, već i stoga što kamo god u gradu išli, preko Rialta prolaze svi koji žive u gradu. Ne samo iz potrebe – jer i drugih mostova ima koji spajaju obale najdužeg kanala i prometne žile kucavice, već iz ljubavi.
Koliko je Rialto srce grada, toliko je njegova tržnica – trbuh. Upoznati grad, a ne zaviriti na tržnicu, poptuni je promašaj. Čak i ako ste od onih koji će frkatati nosom pred mirisom svježe ribe, muzgavaca, hobotnica ili školjki koje će čiste pred kupcima, isplati se otići. Zaviriti na prepune police artičoka i šparoga koje se uzgajaju na San Erasmu, otoku u laguni koji zovu vrtom grada, upitati za cijenu crvenog radiča iz Trevisa, ili jednostavno u venecijanskom điru pod zub baciti neki od cicchetta i nazdraviti uz “ombre”.
Što su cicchetti? Najbliži opis bio bi nešto poput tapasa, dakle, zalogaji složeni na mah, od svježih namirnica s tržnice, kobasice, pršuta, sira, pržene ribe, školjka...
Ruka u hladovini zvonika
Ovisno o tome što volite, izaberete ih nekoliko i zalijete čašicom prosseca ili nekog drugog dobrog furlanskog vina. Venecija nema svoje vino jer, jasno je, nema plodnog tla i prostora za vinogradarstvo, no zato vinske karte imaju sve što zamisliti možete. “Ombre” nije vino, već način ispijanja istog. Dakle, riječ je o čašici od deci vina koje se pije tako da vam je ruka kojoj ga držite uvijek u sjeni. Zašto, zato da se ne zagrije na suncu.
Koliko puta ćete nazdraviti uz ombre, stvar je izbora i kondicije. Družite li se s Venecijanima, ovaj izazov može biti poguban pa pripazite da na putu kući ne hodate uz rub kanala. Venecijanci, posebno oni rijetki koji još uvijek žive u kućama u gradu i uživaju u privilegiju posluge, njeguju običaj večere kod kuće. Ugoste li vas, ljeti ćete se družiti u dvorištima koja se pretvaraju u salone, a nakon toga opustiti se na terasama skriveni od pogleda. Zimi je u kućama nešto manje ugodno jer malo koja ima uvedeno centralno grijanje, a loženje kamina u salonima tradicija je koja se ne propušta.
Uživanje u hrani u sljedovima dio je gastronomske tradicije Venecijanaca. Barem pet, svaki na svoju temu, a povezani s tradicijom, čekat će vas i u priči od mora do plodova Furlanske krajine. Aperitivi: u venecijanskim kućama ne pije se aperol spritz, to je rezervirano za turiste, fina grappa za početak za kraj dio su rituala koji se ne propušta.
Okupljanja, balovi i druženja u Veneciji imaju stoljetnu tradiciju. Jedan od događaja godine koji se ne propušta jest Il Balo dell Dodge, Duždev bal koji se svake godine održava u palači Pisani Moretta na samom Canalu Grande. Gosti iz cijelog svijeta dolaze doživjeti čaroliju karnevala koji ih u toj noći vraća u vrijeme Casanove. Antonia Sautter, rođena Venecijanka i organizatorica bala, iluzijama izrađenim od slika, boja i zvukova te maskama prikriva lica me??unarodnih umjetnika koji, nastupajući, njeguju tradiciju venecijanskoga karnevala u jedinstvenom spoju mjuzikla, baleta, opere i glume.
Jedinstven doživljaj za koji su karte rasprodane mjesecima unaprijed. Najgore što vam se u Veneciji može dogoditi jest da vas ponesu trivijalne i vrlo često pogrešne i površne priče o gradu izgrađenom na balvanima dovučenim s Velebita, ili šturi i suhoparni podaci iz brošura. Nesporno je da su temelji venecijskih palača sagrađeni na balvanima oblivenim katranom poslaganim toliko gusto da među njima nema ni milimetra prostora za zrak pa nabijeni u pijesak stoljećima odolijevaju truljenju, no nisu svi ti balvani dovučeni s Velebita.
Dio jest, no pored Dolomita i mreže rijeka i kanala koji vode do lagune kroz dolinu puno je jednostavnije i bliže dopremiti drvnu građu odande.
Drvo je, baš kao i puno toga, od slame do vina, ulja i stoke stizalo u Veneciju iz naših krajeva, točno. No, ono za gradnju galija u Arsenalu, pogonu koji je u vrijeme najveće moći Republike funkcionirao kao preteča pokretne trake, stizalo iz šuma u dolini Mirne. Venecija je imala na plaći šumare koji su crvenom bojom označavali drva na kojima su svijane grane kako bi bile pogodne za izradu brodskih rebara. Istovremeno, najbolje što vam se u Veneciji može dogoditi jest – da se izgubite.
Tako lijepa, a umire...
Tada ćete Sernissimu doživjeti u njezinu najboljem izdanju, kroz kalete u kojima još uvijek pulsira život presvijetle kraljice Jadrana. Moj osobni odabir je upravo takvo lutanje daleko od turističkih žila, dakako uz uz neizostavne razgovore s domačinima. Među njima je, iznenadit ćete se, dosta stranaca, Amerikanaca, Britanaca, Australaca koji dio godine provode u laguni. Mnogi od njih su u mirovini ili rentijeri, pišu, proučavaju grad, okupljaju se, druže, istražuju venecijasnku gastronomiju... Cijene nekretnina posljednjih su godina pale zbog naglo porasle prodaje. Naime, Venecija je grad starih i sve im je teže održavati velike stanove i kuće, a mladi su u potrazi za bržim načinom života odabrali živjeti na kopnu.
Živjeti u Veneciji potpisala bi iz ovih stopa, po cijenu cjelogodišnje loše frizure zbog magle i vlage te kostobolje koja stiska sve malobrojnije stanovnike bez obzira na dob.
>>Serenissima, uživajte u Venecij i I ako vas zatekne visoka voda
>>Najromantičniji grad? Venecija, dakako!
