Kao onda u Srednjem vijeku, kad su u Europi ljudi uvijek sa sobom, kao dio odjeće, nosili oštar nož da bi mogli jesti, ponovno bismo svoj jedaći pribor mogli (trebali) nositi sa sobom, jer ne samo da ćemo se brinuti za svoju dobrobit i želudac, već i za dobro okoliša. Guardian donosi priču o Kinezu Bo Guangxinu, predsjedniku šumarske tvrtke, koji je svoje zaposlenike natjerao da "na ručak donose svoj pribor, kako bi spriječili ekološku katastrofu s potrošnim drvenim štapićima".
I taj zahtjev nije bezazlen, jer Kina, procjenjuje se, godišnje "konzumira" od 57 do 80 milijardi pari štapića. To je sigurno jedna šuma... U Japanu je, kažu, još gore – zbog tradicionalnih nazora o čistoći, svaki posjetitelj restorana dobiva svoj, novi par jedaćih drvenih štapića, što je jedino jamstvo da će, misli se, u sebe unijeti hranu koja nije uprljana.
McDonald's ne da
U objema je zemljama, tako, u porastu Pokret za donošenje svojih štapića, prihvaćaju ga ponajviše mladi, marketinške kampanje proizvođača usmjerene su na upotrebu "reciklirajućeg" pribora, a čak je i kineski Greenpeace uvjerio stotine pekinških restorana da gostima ne daju pribor, ako oni to izričito ne traže.
Na Starom kontinentu, gdje su dominantna oruđa vilica, žlica i nož, ovaj pokret još je u povojima. Praktični jedaći pribor, kao paket, najviše koriste kamperi, iako metalne kutijice za pribor imaju opasne otvarače. No, nešto se pokrenulo – u rujnu su trojica mladih Britanaca, kao od šale i iz vica, ušla u jedan McDonald'sov restoran sa svojim metalnim priborom i tacnom. Osoblje im je promptno naložilo da odu ili će biti izbačeni. No, McDonald's se poslije ispričao.
– Molimo potrošače da pribor koji sami donose, kao što su čaše i tanjuri, koriste odgovorno. Kao da su plastične vilice "odgovornije" prema prirodi od metalnih, trajnih...
U restoranima brze hrane i dalje nije sramota svaki put uzeti plastični nož, vilicu ili žlicu, jer se smatra da se sve može reciklirati. No, neki se obzirniji analitičari pitaju zar zaista trebamo koristiti potrošnu vilicu za neku "salatu od avokada"?! Jer, u Britaniji se, nagađa se, takav pribor koristi samo tri minute, pa završi u košu.
Miris poznatog i domaćeg
– Još to ne prepoznajemo kao problem. Dok na blagajni u dućanu više ne očekujemo da ćemo dobiti plastičnu vrećicu, u kafićima koji nude kavu za van i dalje se forsira njeno točenje u papirnate šalice, čak i kad je ljudi piju unutra – kažu upućeniji u problematiku. U Americi je situacija nešto bolja – sve više ljudi kavu pije iz staklenih šalica s poklopcem, a popularnije su i putne termosice.
No, zašto je onda takav problem s vilicom i nožem koje ponesemo sa sobom od doma? I dalje se to čini čudnim, umjesto da je čudno što to ljudi ne rade. Jer, čak i ako zanemarimo zeleni, ekološki aspekt takve navike, ima nešto toplo i ugodno u tome da tijekom jela držite vilicu i nož iz svoje kuhinje, s domaćim mirisom poznatog, umjesto neke bezlične plastike koja je tupa i lomljiva.
Kućni pribor za jelo ljudi neće moći oprati u menzi, a do kraja radnog vremena tj. dok dođu kući taj prljavi pribor je banka bakterija i moguće zaraze. Dakle, sve ima drugu stranu medalje. Slično je s ostalim idejama -a - preporuka platnenih maramica za nos. To je leglo bakterija koje čovjek vuče po džepu ili torbi. Dovoljno je da izvuče maramicu sa sasušenim šmkljima i taj prah zalebdi po zraku - drugi ga udišu... Pa ideja s platnenim pelenama umjesto pampersicama kojima treba 100 godina za razgradnju. Da, ali koliko se za pelene troši struje, vode, deterdženta - deterdženta čiji fosfati dugoročno zagađuju vodu, itd., itd...