Da je Rudi Supek poživio do svoje stote, koliko bi navršio ove godine, vjerojatno bi bio zadovoljan presudom u slučaju franak, jer – birajući između čovjeka i sustava – Supek je uvijek bio na strani čovjeka. To svjedoči i dr. sc. Ivan Cifrić sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta, profesor Odsjeka za sociologiju, koji je prije 50 godina utemeljio upravo Rudi Supek s kolegom Ivanom Kuvačićem i trojicom asistenata. Premda je bio intelektualac svjetskog formata, filozof, psiholog i sociolog s dva doktorata, od kojih je jedan s pariške Sorbonne, njegova je smrt 1993. u Hrvatskoj prošla gotovo nezapaženo.
Režimi ga nisu voljeli
Kao slobodomislećeg sveučilišnog profesora, suosnivača filozofskog časopisa Praxis i svjetski poznate Korčulanske ljetne škole, jugoslavenski ga režim nije volio, ali još ga je manje podnosio Tuđmanov. Njegovu su smrt ipak zabilježili u svijetu, između ostalih francuski Le Monde i njemački Der Spiegel. Supekovih se nepogrešivih političkih prognoza sjeća prof. dr. Vjeran Katunarić, dugogodišnji kolega i nasljednik na katedri sistematske sociologije.
- Račan je još bio na vlasti, a u Srbiji je već kuhalo, kad nas je Supek upozoravao: ‘Slušajte, to što se događa u Srbiji tipičan je fašizam, odnosno nacizam. Doći će do velikih promjena, oni koji se žele i dalje smatrati marksistima moraju u opoziciju. Nema više tetošenja od strane režima. Zapamtite još nešto: ovo što se događa u Srbiji s mitinzima istine takvo je demagoško obraćanje javnosti da tome nije dorastao ni Goebbels.’
- Supek je dobro upoznao nacizam. Nakon što je 1937. diplomirao filozofiju u Zagrebu, otišao je na studij kliničke psihologije u Pariz. U Drugom svjetskom ratu pridružio se francuskom pokretu otpora, ali ubrzo je uhićen i deportiran u Buchenwald. Ali, žice nacističkog logora nisu ga uspjele zadržati. Logoraši Buchenwalda jedini su se oslobodili vlastitim snagama prije dolaska saveznika. Profesor Cifrić priča da su Supeka neki pitali kako mu je to uspjelo, a on im je odgovorio bez dlake na jeziku: “Bi li vam bilo draže da se nisam vratio?”
Nakon rata nastavio je studij u Parizu. U vrijeme rezolucije Informbiroa, 1948., vođa francuskih komunista Maurice Thorez zatražio je od Supeka, člana francuske komunističke partije, da napadne titoizam. On je to odbio i vratio se u Jugoslaviju. Ipak, nikad nije postao član Saveza komunista. Doktorirao je psihologiju na Sorbonni kod znamenitog Jeana Piageta 1952., a prije nego što je počeo akademsku karijeru predavao je po zagorskim selima o seksualnosti, o obiteljskom i bračnom životu, i bio iznimno omiljen, pogotovo među ženama. Predavao je na Odsjeku za psihologiju zagrebačkog Filozofskog fakulteta, bio prvi predsjednik Jugoslavenskog psihološkog društva, radio na Institutu za društvene znanosti u Beogradu, ali sve to skupa nije mu bilo dovoljno pa je 1963. utemeljio studij sociologije u Zagrebu.
- To je vrijeme otvaranja studija sociologije u svim republikama bivše države, što nije išlo glatko i bez problema, jer se u službenim krugovima smatralo da je sociologija buržujska disciplina, piše u svojoj knjizi 'Sjećanja' Ivan Kuvačić. Jedan od vodećih filozofa i sociologa današnjice Jürgen Habermas Supeka je nazvao ocem sociologije. Sam za sebe Supek je govorio da ima 'majmunsku znatiželju' i da se jednom mora obuzdati. Naravno, nikad nije. Supek nije bio samo politički vizionar. Njegova je najčitanija knjiga 'Ova jedina zemlja' u kojoj je već 1973. upozorio na neodrživost neograničenog gospodarskog rasta. Bio je među stručnjacima koji su se 1972. okupili na konferenciji u Stockholmu kako bi svjetsku javnost alarmirali o stanju prirode. Po njegovu sudu, ekološka problematika bila je možda i najjači argument u prilog socijalističke ekonomije, održive raspodjele umjesto bezgraničnog rasta.
Nezadovoljan društvom
- Supek je običavao reći da vojno-industrijski kompleks, koji stoji iza interesa za globalnom kontrolom planeta kako bi se iscrpili resursi u korist kapitalističke mašinerije, čini globalni ili savršeni zločin. To znači da ne možete ni dokazati kako je npr. globalno zagrijavanje rezultat djelovanja te mašinerije nego morate čekati 400 godina da sve propadne, objašnjava Katunarić.
O širokom rasponu Supekove kritičke misli govori i sociolog Benjamin Perasović.
- Supek je govorio kao da knjigu po knjigu skida s polica knjižnice. I Katunarić je slično doživio Supeka. - Kolegij je počeo tako što je ispisao dvije pune ploče literaturom. Tko je želio pratiti njegova predavanja, trebao je sve to pročitati.” Supek bi bio nezadovoljan odnosima u današnjem društvu, ali bio je nezadovoljan i ondašnjim. - Smatrao je da samoupravni socijalistički poredak ne može opstati jer je partijska kadrovska selekcija bila negativna. Govorio je da se nakupilo previše mediokriteta. Vidio je da je ovaj režim nastavak onoga starog. Ali nije bio protiv nacionalnog oslobođenja. Govorio je da nacija može izbaciti nešto progresivno”, sjeća se Katunarić dodajući kako je Supek bio na pozicijama ne samo marksističkog nego i katoličkog internacionalizma. - Jako je cijenio papu Ivana Pavla II. Govorio je za njega da je veliki internacionalist jer vodi najjaču organizaciju koja se bori protiv kapitalizma.
U inozemstvu su ga prepoznavali gdje god bi došao. Supek je bio referentna točka, čast je bila svakome da ga ili upozna ili ponovno pozdravi. Objavio je s Erichom Frommom zbornik iz kojega je stasao Praxis. Supek je bio veliki prijatelj sa švedskim premijerom Olofom Palmeom, puno je gostovao kod Zbigniewa Brzezinskog, američkog savjetnika za nacionalnu sigurnost pri administraciji Jimmyja Cartera. U Korčulanskoj ljetnoj školi predavao je s Habermasom, Marcuseom, Blochom, Lefebvreom... Kako piše Kuvačić, bio je to nastavak svega što se zbivalo u studentskim kampusima u Berkeleyu. Supekovi su zagrebački kolege ujedno bili i njegovi najbolji prijatelji s kojima se družio u planinarskim domovima i jeftinim gostionicama u zagrebačkoj okolici. Umjesto da grade vikendicu, jer bili su protiv svakog narušavanja prirode, postavili su na jednu livadu u okolici Samobora hrastov stol i stolce pa mjesto proglasili svojom Villom Praxis i tamo “gablali” i družili se. Danas više nema zagrebačke škole sociologije za koju je znao svijet. Kako kaže Katunarić: - Svatko ima svoje područje kojim se bavi kako hoće i kako zna, ali nema više one povezujuće niti koju su davali Supek i njegova generacija.
