Program Kadet je podrazumijevao da se redovno upiše jedan od fakulteta koji su tada imali u natječaju, ja sam upisala Ekonomski fakultet, priča nam časnica Sabina Sačer.
- Istovremeno se polazila vojna akademija. Ona je podrazumijevala da se prođe selekcijski kamp od tri tjedna gdje nas se upoznalo s temeljima vojnog zvanja dok su instruktori i psiholozi gledali kako se mi prilagođavamo vojničkom životu. Nakon toga su nas pozvali na potpisivanje ugovora. Od tada smo bili smješteni u vojarnu (Hrvatsko vojno učilište) gdje smo od svakodnevnih obaveza imali jutarnju smotru (cca 06:00 ujutro) i tjelovježbu, nakon toga doručak i postrojavanje za pozdrav zastavi. Nakon toga smo se upućivali na fakultete. Na kraju dana je u 22:00 bila prozivka, obavljanje redarstva i mirozov. Preko vikenda smo imali vojnu obuku, te kampove dva puta godišnje (ljetni u trajanju od 3 tjedna i zimski u trajanju od tjedan dana).
Kada je završila fakultet, uputila se u temeljnu časničku školu gdje je bila prva iz naraštaja koja je u roku završila fakultet.
- Prva dužnost mi je bila zapovjednica Voda za usluge. Normalna veličina voda je 30 ljudi, ja sam imala 56. Tu dužnost sam obnašala 5 godina. Za vrijeme te dužnosti upućena sam u Afganistan kao dio Nacionalnog elementa potpore (NEP-a) gdje sam obnašala dužnost provedbenog časnika 21. HRVCON-a. Za vrijeme te misije sam odlikovana NATO medaljom ISAF Article 5 za sudjelovanje u misiji, također sam dobila pisanu pohvalu od Američkog zapovjednika za logistiku. Po dolasku iz Afganistana postavljena sam za zapovjednicu Satnije za usluge (satnija broji cca 100 ljudi). Ono što je bitno istaknuti je da do tada ni jedna žena nije obnašala zapovjednu dužnost u Zapovjedništvu za potporu, a niti primjerice u Hrvatskoj kopnenoj vojsci koja je najveća grana OSRH.
Nakon nekog vremena postavljena sam za Voditeljicu operativnog pododsjeka bojne. Po načinu na koji vojska funkcionira, ta dužnost je treća u cijeloj postrojbi, točnije, kada nema zapovjednika postrojbe ili zamjenika zapovijedala sam bojnom koja broji 500tinjak djelatnika i ima visokovrijednu materijalnu imovinu. U međuvremenu sam upućena na slijedeću vojnu izobrazbu (naprednu časničku školu) koju sam završila kao najbolja polaznica sa prosjekom 5,0 za što sam dobila i pisanu pohvalu zapovjednika Hrvatskog vojnog učilišta. Po dolasku iz Afganistana upisala sam poslijediplomski doktorski studij na Ekonomskom fakultetu, koji polako privodim kraju.
Inače Sabina sakuplja oznake različitih vojnih postrojbi, kao i coin-ove (novčiće koji se dobiju kada nešto dobro odradiš, kao pohvala/zahvala onoga tko ih poklanja), a i članica je i hrvatske Mense, obožava putovati, kaže kako je obišla London, Rim, Dubai, Abu Dhabi, Prag, Barcelonu, Beč... Čak je i predavala na Ekonomskom fakultetu kao vanjski suradnik gdje je držala seminarsku nastavu.
Sabina nam je ispričala i što je zapravo htjela biti kao dijete, prije nego je pronašla sreću u vojsci.
- Jao, kao klinka sam sanjala da budem pilot, pa policajka, pa pravnica. Problem je što imam široku paletu interesa, tako da sam išla na prijemni na Fakultet strojarstva i brodogradnje gdje sam bila među prvih deset, te na Ekonomski fakultet, a da nije bilo sve isti dan išla bih i na Medicinski i Pravni fakultet (jer me zanima i patologija i kazneno pravo). Primjerice na maturi sam imala hrvatski jezik, matematiku, zemljopis i maturalni rad na temu Bolesti srca i krvnih žila. I onda upišem Ekonomiju i odem u vojsku. Ali moji najbliži su već navikli na to da sam puna kontradiktornosti - ispričala nam je.
S obzirom da je išla u osnovnu školu koja je na drugom kraju grada i od njene kuće udaljena 4 km, često je na putu do škole sretala vojsku koja je išla na gađanje na strelište Crna Gora.
- Primjećivala sam da nema ni jedne žene, tako da me već onda počela intrigirati ta pomisao kako bih mogla postati vojnik. Čak sam kao klinka par puta to znala i spomenuti na ručku, na što su moji znali klasično komentirati - ma naravno, nema problema. Nadalje, u obitelji imam ujaka koji je nakon Domovinskog rata ostao u djelatnom vojnom sastavu, tako da sam bila konstantno u doticaju sa odorom i vojničkim životom. No kako sam odrastala ta želja se nekako spremila negdje u zakutke mozga. Kako sam nakon osnovne upisala Opću gimnaziju u Koprivnici, proširili su mi se vidici i shvatila sam da me privlači ekonomija, ponajviše marketing i management. Ali naginjala sam i nekoj vrsti drila, policijskog ili vojnog. Na kraju 4. razreda informirala sam se o Policijskoj akademiji, ali te godine nisu primali žene. Tada mi je ujo spomenuo projekt "Kadet". Djelovalo mi je kao idealna prilika. Kombinacija onoga što me privlačilo, ekonomije i vojničkog drila/života. Uvjeti koje su nudili bili su idealni za budućeg studenta: jednokrevetne sobe (dvije sobe dijele kupaonicu), osigurane udžbenike, prehranu, stipendiju i ono najbitnije - siguran posao po završetku fakulteta. Tako da sam odlučila pokušati.. i navukla se... jednom kad to uđe pod kožu, ne možeš više bez toga - ispričala nam je.
Kako je biti časnica?
- S obzirom da sam kroz cijeli faks bila dio vojnog sustava svima je to postao dio mene. Više sam nego zahvalna na ljudima koji me okružuju i koji imaju razumijevanja za moj način života. Nebrojeno puta sam planove otkazivala u zadnji tren jer je nešto iskrsnulo na poslu, ali isto tako se i javljala da sam danas doma i da bih ih rado vidjela, tako da su oni planove prilagođavali mojima. Ono što je bitno istaknuti je da je ovo poziv. Svi koji su dio vojnog sustava svjesni su da su neke stvari ispred svih i svega. Vojska je uvijek bila uz svoj narod, od Domovinskog rata pa sve do danas, kada mu prijete poplave, požari, snježne oborine i sl. Tada se ne pita koji je dan u tjednu, imaš li nekih planova već se odazivaš pozivu i odlaziš na teren. Svi oni koji su dio mog života to razumiju, jer to je dio mene. A gdje postoji dobra volja, uvijek se nađe neki kompromis. S obzirom da sam dio vojnog sustava postala sa tek navršenih 18 godina on me djelomično i oblikovao u osobu kakva sam sada. U vojsci se točno zna tko što radi, do kada se mora zadaća odraditi i koje procedure se moraju ispoštivati. Ona poznata izreka da je lanac jak koliko i njegova najslabija karika vrlo je primjenjiva za vojsku. Samo timskim pristupom u provedbi zadaća u sustavu vojne organizacije mogu se polučiti željeni rezultati. Kroz moju dosadašnju karijeru pokušala sam stvoriti osjećaj zajedništva unutar cjelina gdje sam radila. Poštenje, požrtvovnost, ustrajnost i zajedništvo odlika su koja krasi naše vojnike. Tako i u privatnom životu primjenjujem iste principe i načela. Ne volim kasniti na zakazani sastanak/kavu/druženje, sad da li je to zbog posla, ne znam. Smatram da je to više stvar odgoja, da poštuješ tuđe vrijeme.
Još uvijek smo u svijetu gdje žene za isti posao zarađuju manje novaca, gdje se trudnice moraju pitati hoće li se imati gdje vratiti na posao, priča nam Sabina.
- U Hrvatskoj vojsci nije floskula da vrijedi sustav jednakih mogućnosti, to znači da su neovisno o spolu jednake mogućnosti za napredovanje. Moram čak priznati da mi sama činjenica to što sam žensko u muškom svijetu neki puta ide u prilog. Puno se lakše istaknuti u masi. Ne moram brinuti oko napredovanja, planiranja obitelji i ostvarivanja svih ostalih prava...sve ono s čime se moje kolegice u civilstvu susreću. Tako da bih definitivno preporučila vojnu organizaciju kao poslodavca.
Sabina nam je rekla kako su reakcije na ženu vojnika zapravo vrlo pozitivne.
- Pogotovo muškarci koji nisu u vojsci. Zanimljivo im je kada čuju da sam zapovjednica stotinjak ljudi. Puno lakše mi pristupaju i uspostavljaju komunikaciju. Kada krenemo pričati tipične muške teme poput nogometa, naoružanja i slično ostanu iznenađeni koliko sam dobro upoznata sa tematikom. Tada im u šali kažem da je teško ostati imun kada me te teme okružuju gotovo 24/7.
Ispričala nam je kako je njeno vrijeme provedeno u Afganistanu bilo neprocjenjivo.
- Otišla sam tamo sa par upitnika nad glavom. Ipak su oni muslimanska zemlja koja počiva na jasnim odnosima muškaraca i žena. A ja tamo idem kao žena koja mora s njima nešto dogovarati, surađivati. Ispostavilo se da je moj strah bio neutemeljen. Surađivali smo i dogovarali, čak i lakše nego što su moji muški kolege to mogli, jer je njima bilo zanimljivije sa ženom nešto pregovarati. Po prirodi sam vrlo znatiželjna i volim se cjenkati i pregovarati, oko bilo čega, a u njihovoj kulturi je normalno da se cjenkaš. Evo na primjer jedne situacije: na lokalnoj tržnici mi je zapao za oko kameni šah (kao klinka sam bila dio šahovskog kluba, a i djed mi se aktivno bavio šahom) no kad sam pitala za cijenu rekli su neki basnoslovni iznos. I tako smo ušli u priču da zašto me zanima šah, zašto ne neke marame, nakit i sl., pa sam rekla da volim igrati šah. Tu su se iznenadili i vlasnik te trgovine me pozvao da odigram šah sa njim. Rekla sam da može, ali ako ga pobijedim, dobivam taj šah na poklon. Pristao je i krenuli smo sa partijom. Kako je partija odmicala kraju tako se sve više njegovih kolega sa tržnice okupljalo i sugeriralo mu što i kako da odigra. Na kraju sam igrala ja sama protiv njih 15-ak. Uspjela sam izvući remi (neriješeno), ali sama činjenica da sam kao žensko tako odigrala pomogla mi je da svejedno dobijem taj šah na poklon.
Da joj je netko rekao da će biti u vojsci, kaže, rekla bi mu da nije normalan.
- Na početku svake školske godine na tjelesnom smo imali ocjenjivanje raznih vještina, pa tako i trčanja: sprint na 100m, 800m i udaljenost koju pretrčimo za 6 minuta. Tada mi je to djelovalo kao znanstvena fantastika i imala sam noćne more par dana prije tog ocjenjivanja. U to doba imala sam višak kila i bila totalno van forme. Čak smo se na tjelesnom znali zezati da ću dobiti veliku Milku ako uspijem dobiti 2. Ali kada je došao onaj vojni tim, jednostavno je davna djevojačka želja ponovno izronila. Shvatila sam da se moram suočiti sa svojim strahovima i da nema odustajanja. Tako sam se i prijavila uz čvrstu odluku da ću dati sve od sebe, pa što bude. Ta upornost me gurala kroz cijelu selekciju; nisam bila najbrža, čak sam na početku bila daleko najsporija, ali nisam odustajala. I svakim danom je moja kondicija rasla. Na kraju trećeg tjedna već sam mogla odraditi ono osnovno što je bilo potrebno, a kineziolozi su uvidjeli da ukoliko nastavim sa takvim radom stanje će se samo poboljšati. I evo me sada, 15 godina nakon toga. Još uvijek mi je najomraženije trčanje na našim provjerama. Ali redovnim radom i pripremama ostvarujem čistu četvorku, i radim posao koji volim. Da, ima poslova koji donose veću zaradu, poslova kod kojih je radno vrijeme striktno od 8 do 16, ali ni jedan me ne bi toliko ispunjavao zadovoljstvom i ponosom. I to sve zato što sam odlučila suočiti se sa svojim strahovima. Bitno je da vjerujete u sebe, da ne odustajete od svojih snova i onoga do čega vam je stalo. A istodobno da ne izgubite ljudskost i lijepo ponašanje.
Tvrdi kao da je na glasu kao stroga, pogotovo kad je bila zapovjednica.
- Srce mi bude kao kuća dok sretnem negdje nekog svog bivšeg vojnika, ili mi se javi preko mobitela i napišu da im je bila čast raditi sa mnom. Teško je balansirati da budeš pošten, da ne zakineš nekoga, a opet da imaš sve uzde u svojim rukama, jer ti si zapovjednik, i ti odgovaraš za njih i njihove postupke. Nadalje, uz sve aktivnosti koje imam u životu imam prekrasne prijatelje! Kažu da je čovjek bogat ako ima više od jednog pravog prijatelja, a ja ih imam toliko da mi obje ruke nisu dovoljne da ih nabrojim. Tako da i to smatram pravim bogatstvom u životu.
Kad pogledam u svoje djetinjstvo, pa se sjetim da sam kroz osnovnu školu bila djevojčica koja je doživljavala nasilje svojih kolega iz razreda samo zato što sam bila drugačija, pa do sada, pred kraj doktorata, sa pristojnom karijerom u vojsci, obišla pola svijeta, dodala je Sabina.
- Smatram da čovjek ne smije žaliti zbog svojih odluka, jer tada kada smo ih donosili smatrali smo da su one bile najbolje. Tako da kada jednom dođe kraj, bilo to za 5 dana, 5 mjeseci ili 55 godina želim biti zadovoljna sa svojim životom i načinom na koji sam ga živjela.
Upoznajte prve žene članice Kravat pukovnije:
Znam da su norme za žene puno manje od muških normi ali ako ona sa tim balvanima može istrčati normu onda je to zvono za uzbunu u HV-u...