Dogode nam se ponekad dani kada nam baš sve ide od ruke. Rijetko, ali ih ima. Nešto je teže s mjestima. Pronaći ono savršeno Sizifov je posao. Nešto poput traženja poštenjačine među političarima. Tijekom dosadašnje patrole takvo mjesto još nismo našli. A krenuli smo prije tri tjedna iz Umaga.
Uzaludna blagonaklonost
I možete biti blagonakloni koliko god želite, ali uvijek će se naći neka baba koja će vam izliti lavor vode na glavu, zaposlenik na parkiralištu koji ne razumije da sekunda nije sat ili lokalni svećenik koji najljepšu ženu na svijetu, čim se makne pet metara od plaže, tjera da obuče majicu. Takav naopak, možda čak i malo nabrušen, stoga sam na ovim stranicama do sada većinom prosipao žuč. Kukavice valjda zato i vole anonimnost. No, evo me kako već treći sat sjedim ispod natpisa “Živilo lito” u središtu Bola, pijuckam neke hemingvejske koktele iz bara “Varadero”, konobar Dean donosi mi ih u točnim intervalima, prema dogovoru, i... razmišljam o odlasku u banku. Da samo taj švicarac ne divlja odmah bih se ušetao i pružio ruke za doživotno kreditno okivanje. Samo da nije tih prokletih burza i lomova, ovdje bih sigurno kupio kuću. Bez previše razmišljanja. Bol je zaslužio sto od sto, maksimalan broj bodova. Prvi do sada. Malen, lijep... ma jednostavno savršen.
Još od kada sam se s Vidove gore sjurio dolje prema najpoznatijoj plaži u Hrvatskoj, Zlatnom ratu, mirisalo je na dobro. Kasnio sam na utakmicu. Kao furija sam utrčao u hotel “Ivan”, da bih u trenu shvatio da je televizor u kutu pune terase ljudi koji večeraju i slušaju glazbu. Niti pušenje nije dopušteno. Tri minute kasnije, vlasnik tog kamenog zdanja, također Ivan, ne samo da mi je upalio TV i zvuk, ugasio glazbu, nego je zatim donio i pepeljaru i bokal vina. Badava. Čuo bi me Kruno Jurčić da mi je upropastio taj gušt. Sve ostalo krenulo je samo od sebe. Bolski ležerno, ugodno. Mirišljavo. Jutro na plaži ispod samostana, odličan pršut u Ribarskoj kućici, osmijeh svih, od gazde do konobarica. Zatim šetnja uz more (hvala Bogu, promet je zabranjen), zavirivanje iza škura čarobnih kamenih kućica. Sunce je pržilo, no u Bolu to nije problem jer se u more možete baciti na svakih pet metara. Više plaža nisam vidio ni u jednom drugom mjestu dosad. A i more ovdje nekako ljepše miriše.
Zatim kava u nekom od kafića, poznata lica na terasama, a uz njih sve samo fini svijet iz čitavog svijeta. Shvaćam pomalo da obožavam Norvežane. U “Varadero”, sjajan klub u centru, morao sam stati jer boljeg od njega ovdje nema. Gore iznad, u hotelu “Kaštil” i sjajan je restoran “Vusio”, pa zatim “Topolino”..., sve u vlasništvu zagrebačkog dečka Ivana Ivančića Bose. Čovjek je očito na vrijeme shvatio kakav je dragulj ovaj kutak Jadrana pa ga otad brusi i uljepšava. Na Zlatnom ratu ovog je ljeta otvorio i beach bar “Auro”. Čuo sam priče da su ga, tipično otočki, maltretirali: “Porezat će borove, triba mu zabranit lokal”, ali, nasreću, nisu uspjeli. Nije čovjek odrezao borove, lokal je uklopio između njih, pa je najljepša plaža u državi dobila i prvi takve reputacije vrijedan beach bar. Uz ležaljku sa suncobranom na plaži za 80 kuna, pristojno je imati luksuzno mjesto koje nudi i nešto više od velikog piva. Toplog. Zato, Boso, naprijed i ne obaziri se na ćakule.
Teško je otići
Sjedim i pijuckam što već, nije kava, gledam more i daskaše, zapuhalo je pa su došli na svoje. Ispred jahta, gore u šumi uglancani hoteli “Bluesuna”, glazba ugodna i nenametljiva... Počinjem naglas hvaliti Bol, netko mi dobacuje da mjesto, osim u jednom hotelu, nema pravi disko. Uzvraćam da i ne treba, ovo je kutak za “easy going”. Od samostana do Rata plaže su vrhunske, restorani dobri i ne preskupi, klubovi i kafići ugodni. Iznad nas Vidova gora spremna ugostiti penjače ili lutalice. Teško mi je otići, znam da ću se vratiti. Pronašao sam kutak Mediterana koji sam tražio. Samo još da hoće taj švicarac...
Ne valja previše reklamirati bilo koje mjesto, ............ jer će doć do uništenja od previše turista i prevelike komercijalizacije ............. ali pohlepa za novac će napraviti svoje ..........