- Kada su uvodili kompjutorizaciju sustava, nitko nije mislio na nas u zabitima, gdje je elektrosustav zastario i loš pa često nestaje struje. Ali, ja sam mislila i na tu mogućnost pa sam, da bih mogla raditi, kupila agregat. Ne zbog CEZIH-a, već zbog svojih pacijenata. I zato što me majka Ana učila da treba biti pošten i radišan - priča liječnica Perić.
- Plaćali smo stotine tisuća funti nekim stručnjacima iz Velike Britanije da nam urede hrvatsko zdravstvo, a da su pitali mene i ovakve poput mene, rekla bih im što činiti i to bez ijedne kune naknade. Jer ja živim za ovo zdravstvo i živim od ovog zdravstva!
Da me se pitalo, k’o što nije, ne bi se moglo, a osobito ne bi se smjelo dogoditi da pacijent desetak dana boravi u bolnici, indicira mu se operacija i pošalje ga se kući s uputom da ambulantno učini predoperativnu pripremu, što podrazumijeva još puno “šetnje”, u konkretnom slučaju, vožnje ambulantnim vozilom jer je moj pacijent bio u takvom stanju da se drukčije nije moglo.
Ne vidim gdje je tu racionalizacija i ušteda! Ili, beba od šest mjeseci, za tu istu pripremu, mora vaditi krv tri puta na tri različita mjesta, jer se ne radi sve na jednome?! Nije li to glupost par excellance? O traumama da ne govorimo -kaže “seoska liječnica”, dr. Željka Perić.
- A nedostatak kadra u malim je sredinama poprimio alarmantne razmjere, pa se organizacija svodi na sistem - snađi se druže. Godišnji odmor- nezamisliv, bolovanje - nemoguće, rodiljski dopust - nedopustiv - kaže dr. Željka Perić.
