Kao trogodišnjak moj se sin počeo igrati barbikama, tražiti ružičasto, odijevati u moje haljine, silno želeći biti princeza, vila. U vrtiću, gdje smo pretrpjeli zgražanje teta i rodbine druge djece, on jedini u svoju grupu dolazi s vinksicama u ruksaku. Svi njegovi šamponi, kupke, paste za zube i četkice su ružičaste boje. Postavlja mi pitanja: Mama, zašto je tebi Bog poslao dječaka?
Danas, osam mjeseci nakon što je to počelo, već sam uvjerenija da je moje dijete stvarno dio neke nove generacije dječaka koja su senzibilnija i neopterećena stereotipima.
Moj divni, prelijepi sin u kojeg su zaljubljene gotovo sve curice u vrtiću, jer je stvarno lijep, koji šarmira svaku ženu na koju naiđe – voli ženske stvari i to je to. Totalni je pacifist, ali ipak dobije ono što želi bez tučnjave, vike, nereda. To je, smatram, kod njega najbolja osobina, uz osjećajnost kojom obiluje i koju se ne libi pokazati. Mislim da je ovo faza koju s njim moram proći kako bi bio sretan. I uopće se ne osvrćem na izjave: ako mu to serviraš, postat će mu takvo ponašanje normalno pa će izrasti u homoseksualca. Moje je dijete senzibilno, istražuje svijet oko sebe, traži svoju ulogu u društvu. Ono što mogu jest da ga pratim, a da svoje strahove koje ponekad imam jednostavno zatomim...
Ova priča jedne mame s foruma udruge Roda zasigurno je došla kao pravi melem na rane svih onih mama koje su ondje, jedna drugoj, povjeravale svoje dvojbe i strahove u situacijama kad su se njihove djevojčice požele poigrati akcijskim junacima ili kad njihovi dječaci baš silno žele svoje lutke u malim kolicima provozati naokolo.
Razmišljanje i stavove ove majke pozdravili bi i psiholozi, koji posljednjih godina sve glasnije upozoravaju na negativne posljedice usvajanja stereotipnih stavova o muškom i ženskom rodu.
Pravila ponašanja
– Kad sam nećaku za rođendan poklonila lutku Baby Born koju je dugo želio, jedva je čekao da je pokaže u vrtiću. Vidjevši ga s igračkom, odgojiteljica je začuđeno rekla: Pa što će tebi lutka? Ti si dečko! Vjerujem da nije ništa loše mislila. No, nesmotrenim komentarom potkrijepila je kulturu koja dijeli svijet na plavi i ružičasti – kaže psihologinja Jasna Belamarić, koja se i sama susrela sa stereotipima, duboko ukorijenjenim u našem društvu. Jer, unatoč promjenama koje su se u ovom podneblju odigrale proteklih desetljeća, i dalje postoje nepisana pravila prihvatljiva ponašanja za žene i muškarce.
A djevojčice i dječaci usvajaju ih – odmalena. Bajke, knjige i animirani filmovi odašilju uvriježeno viđenje muško-ženskih odnosa. Katalozi trgovačkih centara oglašavaju “igračke za djevojčice” i “igračke za dječake”, a pokušate li kćeri kupiti gaćice s likom Spidermana koje je poželjela, odustanite odmah. Jednostavno, ne postoje.
– Ružičasto-plava kultura prožima svako djelić društva i morat ćete se kao roditelj dobro potruditi da joj pružite otpor želite li djetetu dati priliku da se razvije u osobu kakva jest, a ne kakvom je ružičasti ili plavi kalup nastoji oblikovati – upozorava profesorica Belamarić.
Brojni su načini na koje društvo potiče taj proces. Implicitne, ponekad i eksplicitne poruke koje djeci šalju slikovnice i animirani filmovi te igračke namijenjene različitim spolovima – budućim muškarcima i ženama – imaju dalekosežan utjecaj.
Krhki ženski likovi
– Putem igre i identifikacije sa stereotipnim likovima, u okruženju tradicionalne podjele uloga, krive poruke štetno mogu djelovati na razvoj ličnosti djeteta umanjujući njegovu autentičnost i otežavajući razvoj zdravog identiteta. Zbog toga je izuzetno važno osvijestiti načine na koje se rodne uloge nastavljaju reproducirati u društvu ranim usvajanjem u djetinjstvu – kaže Jasna Belamarić.
Upravo stoga profesorica apelira i na odgojitelje u vrtićima nudeći neka rješenja za niz ponašanja djece oba spola.
– Pri glumi, pokušajte dodjeljivati uloge koje su različite od stereotipa. Neka, primjerice, strašnog lava glumi curica, uplašenog patuljka dječak. Pričajte priče koje prikazuju junake u nestereotipnim ulogama. Reagirajte na komentare djece ili roditelja koji sadrže stereotipe, poput: Ružičasto je za djevojčice, dečki su zločesti, hrabri, ona voli muške igračke, prava curica, voli se uljepšavati, premekan je za dečka – navodi psihologinja.
A dok domaći stručnjaci i motivirana javnost ne naprave, po uzoru na inozemnu praksu, listu rodno neutralnih dječjih knjiga, profesorica preporučuje roditeljima i odgojiteljima da potraže knjige u kojima su likovi prikazani kao osobe sa svojim osobitim karakteristikama, bez obzira na spol, knjige gdje ženski likovi nisu uvijek slabiji i krhkiji od muških. Jer, ova će djeca jednog dana, prije no što to mislimo, i sami postati roditelji koji educiraju.
Djeca ne dijele svijete po ladicama kako to fino rade odrasli...Zar odgajanje djece prema stereotipima nije nametljivost?