Kad je uoči Badnjaka 2007. Rudi banuo pred frenda s vrećama punim nogometnih i košarkaških lopti i idejom da njih dvojica kao Djedovi Mrazovi pokucaju na vrata nedalekog Dječjeg doma Laduč, Štef nije ni trena dvojio. U obližnjem dućanu kupio je brdo čokolade, nabavili su odijela i na Badnju večer u - dom.
– Lupali smo po vratima, vikali “otvarajte”! Iznutra pitaju “tko je”, mi vičemo “Djed Božićnjak”. Stigli smo bez najave, smrznuti, vani je bilo valjda minus deset. Rudi vozi kabriolet, spustio je krov i navio božićne pjesme. Svi koji nekog imaju otišli su iz doma za blagdane, dočekala su nas tri dječaka i tri djevojčice. Bilo je to opće veselje. Iznenađenje je više nego uspjelo – prisjeća se Zaprešićanac Stjepan Jakševac, Deda Štef, kako je prije četiri godine krenulo darivanje djece u dječjim domovima i bolnicama, koje je do danas izišlo ne samo iz zaprešićkih, nego i zagrebačkih okvira. Impulzivna gesta Deda Štefa i Deda Rudija iz 2007. postala je velika akcija, koja gotovo da prerasta u pokret. Njihovoj se misiji pridružilo još 17 mladića sa zaprešićkog područja, prijatelja ili dobrih znanaca, i Djedovi Božićnjaci postali su prava mala, vesela vojska. Sada njih 19, s istoimenom internetskom stranicom (www.veselidjedbozicnjaci.com), nosi darove u domove Laduč, Lipik, A. G. Matoš, Vugrovec, dječja sela Lekenik i Vladimirovci, u Klaićevu bolnicu i Bolnicu za djecu sa specijalnim potrebama Bistra, rehabilitacijski centar u Zaprešiću, bolesnoj djeci u pakračkoj udruzi Latica...
Popis na webu
Sve zahvaljujući i tome što se njihovoj plemenitoj ideji odaziva sve više građana i tvrtki. Veseli Djedovi Božićnjaci ne skupljaju novac, samo darove, a da bi svaki dar bio što bolje pogođen daruje se od slatkiša, slikovnica, džemova i dječjih pelena, sapuna, madraca i tlakomjera, do hladnjaka i mikrovalki. Na stranici Djedica Božićnjaka stoji popis potrepština svake ustanove u kojoj će se ovog prosinca zaoriti veselo ho-ho-ho, a oni koji žele donirati sami kupe ponešto s popisa i dostavljaju na dvije zagrebačke adrese (kafić u Ilici 8 i haustor u Klaićevoj 11a, svake subote i nedjelje od 10 do 19 sati, 19. prosinca je zadnji dan). Još lani su Djedice Božićnjaci svojim autima išli k ljudima i skupljali darove, ali sada je darova i darivatelja toliko da to više ne bi stigli. Dobri Božićnjaci zato sada vikendima samo preuzimaju darove, razvrstavaju ih i pakiraju. I sve to u dane kad mnogi njihovi vršnjaci spavaju do podne, odlaze na subotnje kave i šoping, u kino, na skijanje...
– Nama takve stvari nisu prioritet. Ne trebaju nam svake godine novi mobiteli, ne moramo na skijanje. Nismo potrošački odgajani, niti tako želimo živjeti. Većina od nas živi u malim sredinama, gdje si ljudi međusobno pomažu. Ako susjedi treba nacijepati drva ili očistiti snijeg, svaki od nas će priskočiti. Čudno mi je i žao vidjeti kad u Zagrebu nekome na cesti stane auto, a svi ga obilaze – kaže Deda Štef.
– Mi smo zadovoljni što smo zdravi, što imamo obitelji, krov nad glavom, što imamo za pojesti i odjenuti se, sretni smo što možemo raditi i nekoga razveseliti. Dovoljno je samo jednom otići na Odjel onkologije u Dječjoj bolnici u Klaićevoj, vidjeti djecu bolesnu od karcinoma, da bi se razumjelo o čemu govorim. Osim toga, nikome od nas nije dovoljno da jednom u godini uplati sto kuna za Unicef ili neku drugu organizaciju koja pomaže djeci. Želimo pružiti više od toga. I to baš onima kojima više i treba, djeci bez obitelji i onoj koja su za blagdane vezana uz bolesničku postelju. Svi mi to radimo iz srca, veselimo se tome podjednako kao i djeca. A svi to mogu, svatko od nas može biti Djed Božićnjak – veli Štef.
Osmijesi su nagrada
Ipak, nije jednostavno postati veselim zaprešićkim Djedom Božićnjakom. Broj im raste iz godine u godinu, ali u crvenom odijelu može im se pridružiti samo netko za koga iz prve ruke znaju da je velika srca, pouzdan i nesebičan te voljan ovoj misiji darivanja dati mnogo svojih slobodnih sati. I to ne samo u prosincu. Veseli Djedice, naime, s prvim sastancima i dogovorima kreću već u listopadu. Te obaveze 30-godišnji Stjepan Bedić, Deda Štef II, umeće među letove na liniji između Kaira i Moskve, Helsinkija i Tunisa. – Ma nije to problem. Bitno je samo na vrijeme u poduzeću tražiti slobodne dane i sve se da organizirati. Svako dijete zaslužuje imati veselja za blagdane – kaže pilot Stjepan. – Možda otpadne neka nevažna kava, ali ja u tome uživam i sretan sam kad vidim kako kolege na poslu regiraju kad čuju. Svi se žele uključiti.
A svako dječje lice obasja isti, veliki osmijeh kad kroz vrata kroče Djedice.
– Ti osmijesi su nagrada. U početku sam se pitao hoće li nas netko ismijavati zbog toga što radimo. Ali, ljudi nas podržavaju, a sreća je svuda velika, ista i među djecom u domovima i u bolnicama. To su mjesta kamo bi svatko od nas trebao ponekad otići kad misli da mu je loše i da mu ne ide – veli 30-godišnji Goran Lopatić. Deda Goran kazuje da su mnogi od današnjih veselih Božićnjaka išli u OŠ Šenkovec, sjedili u klupama s djecom iz Dječjeg doma Laduč. Još tada su se upoznali s razlikama koje nastaju kad netko ima mamu, tatu, ili kad odrasta bez ikog svog. Još tada su naučili da ima onih koje život nepravedno zakida. Ti plemeniti zaprešićki dečki nikad to nisu zaboravili. Danas svi rade, ali ne žale preskočiti gablec, potrošiti slobodno poslijepodne i vikend da bi u blagdane unijeli radosti na mjestima gdje ima tužnih, usamljenih i bolesnih mališana.
– Nekima smo prvi Djed Božićnjak koji ih je darivao. Lani smo bili u jednoj obitelji s teško bolesnim sinom od 20 godina. U kolicima je, mentalno na razini djeteta, a kao dijete nam se i radovao. To su slike koje ostaju i kad prosinac prođe – priča Miro Gašparinčić (24).
Svaki od 19 mladića - uz dva Deda Štefa, Gorana i Miru, Dedovi Rudi (poduzetnik), dva Ivana (poduzetnik i elektroničar), Vinko (student), glazbenici Branko, Zdenko i Martin, Marinko (novinar), Nikola (tehničar), Miroslav (elektroničar), Marko (informatičar), Neven (skiper), Očko (grafičar), Davor (vatrogasac), Antonio (vozač) i Hrvoje (računalni tehničar) - živi sa sličnim uspomenama i za takve trenutke. Sve ih, od najmlađeg sa 23, do najstarijeg sa 34 godine, vežu i brojne druge slične vrline. – Skromni smo, nismo iz bogatih obitelji, možda nas je i to odredilo – nudi objašnjenje Deda Miro.
