U kakvim su lončanicama nekoć na Žumberku nosili žito i krumpir? Što su to “zdelnjak”, “naćve” ili pak “pejare”? Kako se nekad gradio krov od slame u tamošnjim naseljima, kakav su osnovni oblik imale kuće te u čemu je, primjerice, razlika između narodnih nošnja slobodnih djevojaka i udanih žena iz tog kraja. Sve to može se saznati kroz svojevrstan vremeplov Samostanske kuće sestara Bazilijanki u središnjem žumberačkom naselju – Sošicama, koji “skriva” pravo jedinstveno i povijesno blago – Etnografsku zbirku žumberačkog kraja.
– Samostan je posvećen 1939. godine, a u samostanskoj kući uređena je i kapelica posvećena Presvetom srcu Isusovu jer većina je sestara potekla iz Parka prirode Žumberak – Samoborskog gorja. Samostan u Sošicama 1940. dobiva samostalnu upravu pod jurisdikcijom križevačkoga biskupa. Tijekom Drugog svjetskog rata, pak, 1942. godine, samostan je zapaljen i opljačkan. Nakon rata, sestre Bazilijanke obnovile su samostansku kuću 1959. i ponovno se vratile u Sošice. Sestre su prikupile lijepu i vrijednu zbirku etnografske građe, predmeta vezanih za svakidašnji život ljudi u Žumberku – stoji na njihovoj službenoj stranici. Muzej je, pak, bio obnovljen 1976. godine, a novi postav zbirke unutar samostana sestara Bazilijanki osmislili su stručnjaci Etnografskog muzeja 18 godina nakon toga. Etnografska zbirka broji tristotinjak predmeta koji datiraju iz 19. i 20. stoljeća, a potvrda su žumberačkog identiteta. U samostanu se tako može vidjeti sve, od narodnih nošnji, alata, raznog posuđa, tkalačkog pribora, starih crno-bijelih fotografija iz prošlosti... Razni predmeti “pričaju” i o navikama starih Žumberčana. Naćve su, primjerice, drveno korito u kojem su žene mijesile kruh pa ga zatim valjale s valjkom, ili kako su ga zvali, sukaljicom, te se to isto tijesto stavljalo u pejare, odnosno okrugle posude od pletene slame, kako bi se odmorilo. Pripremljeno tijesto za kruh stavljale su u peć koja se prethodno očistila tzv. omelom ili omitačom. A stvari bi nekadašnji stanovnici držali na – zdelnjaku, odnosno zidanoj polici.
– Postav je smješten u tri prostorije. Tradicijska materijalna žumberačka kultura prikazana je u stalnom postavu izložbe u nekoliko tematskih cjelina – tradicijsko gospodarstvo, kultura stanovanja, tekstilno rukotvorstvo i narodna nošnja – napisale su časne sestre.
Posjete vodi glavna časna sestra Ana Badovinac, a može se doći uz najavu na broj telefona 01/6297-559. Ulaz se ne plaća, no ostaviti se može koja kuna kako bi se potpomoglo djelovanje muzeja.
U blizini samostana postoje dva mjesta na kojima se može i popiti kava i ručati. Buffet Radić – Ilas i Žumberačko izletište Sošice u istom su naselju kao i samostan, a odande se može i na brojne planinarske staze, poput one koja vodi do Svete Gere, najvišeg vrha Žumberka i sjeverozapadne Hrvatske, koji se nalazi na 1178 metara. Po samom hrptu Gere prolazi i crta državne granice sa Slovenijom. S hrvatske se strane nalazi grkokatolička kapela sv. Ilije, u kojoj je i planinarsko sklonište, a 10-ak metara od nje, sa slovenske strane, ostaci su kapele Sv. Jere. Na slovenskoj strani stoji i 80 metara visok telekomunikacijski toranj, a s hrvatske je strane vojarna koja će, stoji na stranici Hrvatskog planinarskog saveza, nakon odlaska vojske biti preuređena u planinarski dom. Najviša točka označena je visokim betonskim stupom, no za uspon na njega treba imati penjačke vještine.
