Šest dana, nešto manje od dvjesto kilometara, nekoliko žuljeva i (dodatno) izlizana hrskavica u koljenu. Toliko je fizičkih obilježja bilo dovoljno da shvatim, odnosno da steknem pravo početi aposteriorno govoriti o tezi da je El Camino metafora svega u životu, i života per se. Što bi se tek dogodilo da sam imala vremena za svih osamsto kilometara...
Prvi mi je korak u Villafranca del Bierzu, selu „bogu iza nogu“ negdje na granici Kastilje i Galicije, izbio zrak iz pluća tjerajući me da se pitam: „Jesi li sigurna? Zar da sama ideš?!“, a u istom trenutku činilo se da je upravo ta milisekunda bezračnog stanja bila trenutak najveće živosti i „nepodnošljive lakoće postojanja“ jednog mladoga, četvrtinu stoljeća staroga života. Još kada su mi dobronamjerni domaćini pri prijavi na put i davanju prvoga pečata (naime, tijekom hodočašća potrebno je skupljati pečate u tzv. hodočasničku putovnicu koja se prilaže na krajnjem odredištu u Santiago de Composteli da bi se dobila „compostela“, odnosno potvrda o odrađenom hodočašću) rekli da je ruta koju planiram prijeći predviđena za osmodnevno hodanje i da u šest dana nema šanse da stignem, osjećala sam se kao da mi je netko injicirao sigurnost i snagu u moju dugogodišnju želju da prehodam El Camino.
Na kraju krajeva, oduvijek sam imala tu želju i što ona sada zna što je nemoguće?! Ako mi se to dogodilo s prvim korakom na putu i ako me to pratilo cijelim „mojim“ Caminom (svojatanje Camina unatoč tome što njime godišnje prođu stotine tisuća hodočasnika i što su od srednjega vijeka do danas na njemu svoj trag ostavile milijarde ljudi dokaz je Caminove individualnosti i činjenice da je svaka osoba koja se nađe na španjolskim pustopoljinama, brdima, dolinama i šumama zapravo na Caminu, koji se već nalazi u svima nama), što bi se dogodilo da sam mjesec dana hodala putem čije bi staze bilo predivno preslikati na svaki puteljak ovoga svijeta, posebice na one puteljke kojima licemjerno koračaju silnici i moćnici. Vjerujem da ću u budućnosti doznati koliko ću tek onda „umirati od ljepote“. Jer, tko jednom kroči na El Camino, beznadno biva zaražen, ne samo željom za povratkom na nj, nego i implementiranjem spoznaja i iskustva koji se poput školjki skupljaju na putu, u život daleko od Camina. Fizički daleko, dakako.
Patnja i bol, ali i spokoj i mir
El Camino nisu pitoreskni španjolski krajobrazi. El Camino su ljudi koji su ga i stvorili, koji ga žive i zbog kojih će ova hodočasnička ruta, čini se, do apokalipse odolijevati i uspješno se braniti pred najezdom halapljivog materijalizma, nepromišljenog konzumerizma, surovog kapitalizma i svih drugih „izama“ koji humanost čupaju iz čovjeka poput kliješta koja čupaju nokte. Fascinantno je kako je na Caminu aura svetosti, čistoće, dobrote, ljepote i svega što je po iskonu utkano u čovjeka toliko živa, „gotovo opipljiva“. Potonja je sintagma u navodnicima jer je u istom trenutku i fascinantno i otužno kako se u današnjem svijetu možemo razumjeti tek kada postojanje svojih misli omeđimo i bezdušno zarobimo u ralje uvjetovanosti materijalnom strukturom.
Iako je El Camino simultano putovanje tijela i duha, važnost fizičke spremnosti postaje makovo zrno pred duhovnom koja svoju snagu raskošno otkriva tek na putu. Da bude jasno, hodati svaki dan između trideset i četrdeset kilometara, posebice ako toj avanturi nije prethodila nikakva ozbiljnija fizička priprema, izuzetno je naporno.
Tornado emocija
Na kraju krajeva, koliko na ovome putu fizičko i materijalno nisu bitni, pokazuju često nepotrebnim stvarima natrpani ruksaci: od estetske kozmetike, preko tolike količine hrane koja, čini se, može nahraniti omanje afričko selo, do skoro pa balskih haljina za „presvlaku nakon hodanja“. Svi materijalni viškovi stvaraju teret koji, metaforički, nosimo sa sobom kao atavizme luksuza o čijem besmislu i nepotrebnosti gotovo nikada ne razmišljamo. Tek s odmakom od života koji nam je društvo, htjeli mi to ili ne, rođenjem determiniralo spoznamo koliki nam pritisak stvara, koliko nas guši i koliko često zbog njega klonemo. A klonuća na El Caminu itekako su stvarna. Međutim, bez tornada emocija koji zbog tjelesnoga klonuća napada putem, a u kojem se izmjenjuju i ljutnja i gnjev, i blagost i zahvalnost nemoguće je uvidjeti koliko je kolektivna duša čovječanstva dehidrirana.
Ako je istina, kako je ugravirano na ulicama Santiaga de Compostele da je Europa nastala na hodočasničkom putu do Compostele, gdje je ta caminovska aura u modernoj Europi? S koje je strane bodljikavih žica? Je li u slanju „očeva na službeni put“ jer su glasno, baš poput Zole, rekli: „Optužujem“? Ako je smisao El Camina dolazak do slobode ili barem spoznaja njezine prisutnosti i privilegiranosti onoga tko je živi (a jest!), gdje je ona danas u modernoj Europi? Gdje je ona danas u Hrvatskoj? Je li sloboda u izgovaranju riječi „praktični sam vjernik“ nakon kojih društvo jedva dočeka prišiti etiketu zatucanoga konzervativca, koji je, k tomu, vrlo izgledno i ustaša? Ili je sloboda reći da je ljubav ljubav bez obzira na to je li homoseksualna ili heteroseksualna, zbog čega će isto to društvo pozvati egzorcista i prozvati vas neprijateljem većim nego što je Francuzima bio Jacques Mesrine?
Je li sloboda po rođenju biti postavljen na crte s kojih su naši očevi vodili svoje ratove, a koje bismo mi, kao, trebali nastaviti? Je li sloboda prihvatiti glupost iz koje kipe pohlepa, korumpiranost i rasap moralnih vrijednosti, a koja je danas shvaćena kao najveća ljudska vrednota? Je li sloboda ušuškati svoje postojanje u, kako je to nazvao José Ortega y Gasset, „čovjeka-masu“? Da je jedini ispravan odgovor kategoričko NE, krije upravo El Camino. Međutim, dok je masovnu trulost teško regenerirati, El Camino, kroz njezinu prizmu i svjedočenje štetnosti koju uzrokuje, daje mogućnost da barem svoje mikrokozmose zavijemo u caminovsku opnu pa da njome, poput krijesnica, svijetlimo svijetom u nadi da će jednoga dana roj letećih svjetlila postati kolektivna slika čovječanstva.
Da ta utopija postane stvarnost, potrebno je iskusiti put. Potrebno je hodati po kiši i tami po šumama unatoč niktofobiji, strahu od mraka, ne znajući što se može dogoditi na idućem koraku, potrebno je prokrvariti, proplakati, pasti i klonuti. Htjeti odustati. Jer, baš u tim trenucima pojavi se „flecha amarilla“, odnosno žuta strelica i Jakobova kapica koja na putu već stoljećima tiho, onako pored puta, govori da je sve u redu. Zanimljivo je kako tako mali simbol postaje nepresušan izvor utjehe i snage. U Caminu, pak, poslije Camina, svatko od caminovske djece treba pronaći svoju žutu strelicu koja se beziznimno uvijek nalazi u onome koji traga za njom. Tek se tada može ostvariti primarni cilj i El Camina i života – susret sa samim sobom, a time i s Bogom. Na Caminu se jednostavno obistine stihovi Josipa Pupačića: Našao sam ga i On je našao mene / moj Bog koji me voli / Našli smo se tražeći jedan drugog / i našao sam ga u sebi / jer živi za me / i ja se njemu radujem / Od iskona bili smo skupa / i do konca bit će mi pratilac / moj Bog.
Put svetoga Jakova nastao je na kršćanskoj, katoličkoj tradiciji koja je u svojoj srži milostiva i ispravna. Kao, doduše, i svaka druga religija koja se ne izučava fundamentalistički i koja uspije ne pokleknuti pred zlatnom teladi. Iako se na El Camino u najvećem broju odlučuju hodočasnici koji su vjernici i katolici, zbog staklenoga zvona nad putom pod kojim se krije forma i sadržaj života, El Camino danas vrvi ljudima koji su u potrazi ne za religijom, nego za duhovnošću, vjerom i nadom. Za smislom i Bogom. Nečim višim. Jer, više je Boga u hladnim, kamenim, zapuštenim crkvicama po španjolskim selima, ali i tim selima općenito, nego u Sikstinskoj kapeli.
Bog, Sila, Energija
I zaista, ima nešto božansko, nadnaravno i metafizičko u svitanju i tišini koje ono donosi, u maglama koje bivaju rastjerane prvim zrakama sunca, u živosti koju donosi dan koji se podijeli s desecima nepoznatih ljudi koji u sekundi postanu i supatnici i suputnici. Ima nešto i u smiraju koji donosi pogled na zapad nad kojim se poslijepodne razlijeva crveno-narančasto nebo. Ima nešto i u planinama koje u svome podnožju prekrivaju naš horizont i koje se čine nepremostivima, a možda najviše ima nečega u onome trenutku kada se na putu, na koji se čovjek uputi sam, dosegne vrh planine zajedno s drugim ljudima koji su se na isti put, ali možda s posve drugim razlozima, također uputili sami. Tek se gore, odakle puca pogled na sve ono što smo dosad prošli, a još je dalekosežniji na ono što nas čeka, u individualnom kolektivu i u kolektivnoj individualnosti osjeti ideja da je iznad nas Bog, ili bog, ili Sila, ili Energija, ili Veliki Mađioničar, kako za koga, potpuno je nebitno. Jer, spoznaja da smo tako mali u odnosu na, i doslovnu i metaforičku prirodu i narav El Camina, a s druge strane da je ta veličina neraskidivi dio nas, nešto je zbog čega bi se svatko trebao odvažiti na put.
Pogledajte i video Poznati Hrvati koji javno svjedoče vjeru
Sveti Jakov bio je prvi apostol koji je za svog Učitelja Isusa Krista položio život. Nakon što su Arapi razorili Jeruzalem, njegovo je tijelo preneseno u Španjolsku. Camino je zadnjih godina postao turistička atrakcija i nije više samo pokajničko-isposnička ruta.ta. Hodati mogu ateisti, hindusi, homoseksualci, transvestiti, ali je valjda jasno da to sa Sv. Jakovom i Isusovim naukom nema nikakve veze.