Gotovo već šest mjeseci usred Zagreba događa se malo čudo. I to u isusovačkoj crkvi u Palmotićevoj ulici, popularnoj “Palmi”, gdje vjernici svakoga dana gotovo u potpunosti na misi u podne ispune cijelu crkvu. Baš svakoga dana gotovo nedjeljna slika u crkvi, tj. crkva je, praktički, puna. I to mahom mlađih ljudi, osoba ispod 50 godina. Naime, isusovci su u adventu termin jedne ranojutarnje mise odlučili prebaciti u podne.
Zacijelo nisu ispočetka znali kakav će efekt polučiti, a on je izvanredan i zaslužuje pažnju. U svim se gradskim crkvama, kao i drugdje, svakoga dana služe uglavnom večernje i/ili jutarnje mise, na kojima se redovito okuplja jedan broj vjernika, ali ova podnevna misa u “Palmi” svojevrstan je fenomen i ne može ga se zaobići, jer on govori mnogo toga. Primjerice, da postoje ljudi koji će vrijeme za pauzu na poslu umjesto odlaska u kafić ili na užinu iskoristiti za duhovnu okrjepu. I očito ih nije malo.
Zatim, da se radi o gradskoj, urbanoj sredini i o mlađoj populaciji, koja svoj radni dan presijeca euharistijom kao duhovnom hranom.
Odnosno, da postoji jedna nevidljiva i tiha Crkva, koja ničim ne privlači pažnju javnosti i praktički izmiče s oka fenomenolozima i analitičarima svakodnevice, koji svoje analize često temelje na vlastitim predrasudama ili nedovoljnom uvidu, pa se tako odnedavno počeo govoriti i o “uvezenom katoličanstvu” u Hrvatskoj, što je kao teza popriličan promašaj i nonsens. Vjernike u “Palmu” nitko ni od kuda nije uvezao, namamio ili dovukao iz dalekog svijeta. Izašli netom prije podneva iz svojih ureda i stanova, skrenuli s ulične buke u tišinu bazilike i tiho se razišli nakon polusatnog euharistijskog slavlja.
Oni su naši susjedi, kolege s posla, prijatelji, a ne neka uvezena roba ili nedajbože još gore – uvezena ideologija. Oni su tiha i nevidljiva Crkva, koja se posljednjih godina sve više i više prelijeva preko svojih rubova i javnost je prepoznaje u nekim događanjima, npr. od “Hoda za život”, koji će se održati i ove subote, do “Inicijative 40 dana za život” i molitve krunice utorkom na Kamenitim vratima, pa i novih referendumskih inicijativa, ako hoćete. Ta tiha rijeka vjernika nikome ništa ne nameće, nikoga ne zlostavlja, ne isključuje, ne prozelitira, a kada se pojavljuje u javnosti čini to u obliku građanskih inicijativa, kao što to priliči demokratskom društvu i kao što čine ostali. I želi da društvo prepozna i da u sebe ugradi one zajedničke vrijednosti koje su od općega dobra, bez obzira radilo se o pravu na život ili promjeni izbornog sustava. I što je najvažnije, ta Crkva niče i buja iz vjerničke baze. Živi bez trunke klerikalizma i nije dirigirana hijerarhijski odozgo. Fenomen je to i za samu Crkvu, ali još više za društvo u cjelini, koje vapi upravo za obnovom odozdo, jer su se strukture vlasti na vrhu posve potrošile.
Vijest godine....