Ivana Ranilović Vrdoljak, s kojom smo razgovarali na Copacabani u Dubrovniku, jednostavno je Vanna. Glas i osobnost koji nadilaze skučene okvire naše estrade. I tako već punih 25 godina.
Prošlo je 25 godina otkako ste na glazbenoj sceni. Jeste li se zasitili glazbe i estradne scene ili vas i dalje uzbuđuje taj posao?
Zasititi se glazbe i estradne scene dva su dijametralno suprotna pojma. Glazbe se, sigurna sam, neću zasititi nikada, ali baviti se ovim poslom može izgledati bezizlazno i obeshrabrujuće. Pjevati, stvarati glazbu, surađivati s drugim talentiranim ljudima, predstavljati se publici i strepiti od njihova prijma privilegij je koji živim. No isto tako i živim razne neprofesionalne poteze, amaterizme, podmetanja i neargumentirane tuđe odluke.
Često govorim da mnoge strane zvijezde ne bi preživjele baviti se glazbom na ovim prostorima; ovdje su uvjeti za hrabre, izdržljive i nerazmažene ljude. Sjetiti se ljepote glazbe ponekad zna izgledati kao svjetlo na kraju tunela.
Već dugo nemate novi album, radite li na njemu, imate li još takvih ambicija?
Ne želim zvučati nadmeno, ali morate znati da je stvaranje novog albuma s deset nepoznatih pjesama nepoželjan rizik za sve u glazbenom biznisu; najviše za posrnule diskografe. Nove singlove imam redovito, posljednji je pjesma “Suze na kiši”, prije toga autorske pjesme “Probaj”, “Lopov”, “Tisuću milja”..., a uskoro spremam i novi singl.
CD kao proizvod u CD shopu je, naravno, poželjan, ali nije dokaz stvara li netko ili ne. Zato s ponosom promoviram live CD/DVD samostalnog koncerta iz dvorane Lisinski koji smo Zagrebačka filharmonija i ja održali prošlog studenog. Za tu su prigodu napravljeni glazbeni aranžmani mojih pjesama prilagođeni klasičnim glazbenicima i zahvaljujući talentiranim aranžerima sve je zvučalo veličanstveno, uzbudljivo, drugačije i neponovljivo. No nekada mi se čini da nudim više nego što se na tržištu traži.
Počeli ste u grupi Boa kao prateći vokal 1990. Hvata li vas nostalgija za tim vremenima kad je glazbena industrija još bila čvrsta na nogama?
Logičan bi odgovor na ovo pitanje bio – da. No nostalgično čeznuti za prošlim vremenima znači da vas je vrijeme pregazilo. Naime, ljudi su nekada pratili glazbu i znali pjesme jer su im bile servirane kroz radio, TV emisije i časopise.
Otkad postoji internet, svatko stvara svoj glazbeni ukus. Ne postoji više trenutak u kojem sjednete u naslonjač, uhvatite daljinski i desetak minuta prije središnje informativne emisije vidite pet najnovijih spotova glazbene scene i zaključite “aha, to je sada popularno”. Glazbu na internetu prate mladi, srednja generacija ne zna otpjevati nijedan recentni internetski hit, oni, doduše, slušaju radio kada se voze na posao ili razvažaju djecu na obaveze.
Koji radio slušate, tu playlistu znate, jer radijski urednici imaju naputke da iste pjesme puštaju pet puta dnevno. Tako da, ako slušate često ovaj ili onaj radio i ako zapravo nemate nasušnu potrebu za glazbom, možete lako zaključiti da je gomila glazbenika koje ste nekada voljeli mrtva. Isto tako vam može promaknuti puno dobre nove glazbe.
Otpjevali ste jedan od najvećih pop hitova svih vremena u Hrvatskoj “Tek je 12 sati”. Čini se da su hitovi danas puno kraćeg vijeka nego prije...
Ne bih znala. Vi meni sada možete reći da neka pjesma na YouTubeu ima milijune pregleda i ja ću vam potvrditi da je to jedna od kvalifikacija pravog hita. No isto je tako gotovo sigurno da ja tu pjesmu nikada nisam čula jer me nije zainteresirao ni stil, ni izvođač, ni tema pjesme, ni ciljana publika. Mogu ipak potvrditi da je jedan od neospornih hitova u zadnje vrijeme “Tango” grupe Vatra i čini mi se da traje dugo, a tako i mora biti. Odlična pjesma koja se svidjela širokom krugu ljudi – hit.
Jeste li u doba E.T.-ja s tim velikim hitovima mogli preživjeti?
Ja živim od glazbe više od dvadeset godina, to je valjda odgovor na vaše pitanje.
Kako je funkcionirao E.T. kao bend, je li bilo svađa i suza ili je sve teklo glatko?
Ne postoje stereotipni odgovori na takva pitanja, svaki bend ima svoje posebnosti, začudnosti, pikanterije i mračne strane, ali i svoju čaroliju i neponovljivost. Nikada nije sve išlo glatko; bend su sačinjavale različite osobnosti, autorske kreacije i jaka svijest o vlastitom značaju. Za dugovječnost benda potrebno je naći dobru mjeru u svemu tome. Mi smo svi autorski potpisivali svaku našu pjesmu jer smo ih tako i stvarali, a naše je zajedničko druženje bilo jednako kreativno i “opaljeno”.
Kad se prisjetimo da ste na Euroviziji osvojili 10. mjesto, danas se to čini nedostižnim...
Ništa nije nedostižno, dapače, zašto jednom ne bismo i pobijedili?! Jedino što nitko ne zna kako. Moram priznati da o Eurosongu uopće ne razmišljam.
Imate dvoje djece, slušaju li ikada vaše pjesme? I što zapravo slušaju?
Ha-ha, slušaju sve što slušaju mladi pa tako i ja znam sve aktualnosti sa svjetske glazbene scene. Tako ponekada saznajem koja je moja pjesma in i oni su me naučili da je “Tek je 12 sati” apsolutni klasik. Moj mi moralni poslovni princip nalaže da sama ne snimam glazbu koje bi se sramila moja djeca i mislim da to funkcionira. Očekivati da su moji fanovi bilo bi naivno, ali uvijek se trudim da budu barem malo ponosni na mene.
Razgovarate li u obitelji sa suprugom o glazbi, o poslu?
Da, ne znam za drugi oblik suživota. I moji su roditelji međusobno razgovarali o svojim poslovima i vjerujem da je tako među iskrenim životnim partnerima.
Limitira li obitelj vašu karijeru?
Ne, ali primjećujem da limitira druge ljude koji na ovaj posao gledaju kao na tržište muško-ženske ponude slobodnih komada. Ja sam već dugo zauzet komad, balkanski princip šoubiznisa ne zna što bi s tim.
Koliko vam je suprug podrška?
Stopostotna.
Vi ste u glazbi, vaš svekar Antun Vrdoljak u filmu, mora da je zabavno na obiteljskim ručkovima...
Obiteljski su ručkovi zabavni u svim obiteljima koje imaju zabavne, maštovite, duhovite, iskustvom bogate i naratorski obdarene pojedince bez obzira na to kojim se poslom bave. Treba nešto doživjeti, zapamtiti, znati prepričati i začiniti priču ako treba. Nas takvih ima...
Je li vas Antun zarazio filmom? Kakve filmove zapravo volite?
Sve zaraze nastanu u djetinjstvu. Sestra i ja smo i kao klinke obožavale filmove, a tata je pazio da ne gledamo zatupljujuće gluposti, “američke burgijade” znao bi nazvati takve filmove. Nama je tada sve bilo jasno. I danas volim kvalitetne filmove iako sve teže podnosim filmove u kojima stradavaju djeca i životinje. Trudim se pogledati sve oskarovce i stvoriti svoj sud o filmu bez obzira na nagrade ili komercijalni uspjeh.
Ima li neki trenutak u karijeri koji vam je bio posebno težak?
Bilo ih je dosta. Ne sramim ih se, ali ih ni ne reklamiram, to je bila moja škola i nadam se samo da nisam pala nijedan razred.
Planirate li pjevati u susjednim zemljama, recimo u Srbiji? Jesu li vas ikada zvali tamo?
Nisam čest, ali sam redovit gost u regiji, imam svugdje vatrene poklonike i njima se ponosim, voljela bih da su mi koncerti i češći.
Što danas cijenite na hrvatskoj estradnoj sceni?
Dosljednost u kvaliteti s osjećajem za diskretnu prilagodbu vremenima u kojem živimo. Biti svoj, a biti aktualan, to je čarobni gral.
Gdje ljetujete?
Trenutačno na Braču, divno nam je.
Kakav vam je život u Hrvatskoj, jeste li ikada poželjeli otići iz domovine?
Kada sam kao mlada cura provela mjesec dana u New Yorku, pomislila sam da je to mjesto za mene. Bilo mi se teško vratiti u ratnu Hrvatsku. Kada smo suprug i je nedavno posjetili Barcelonu, pomislila sam kako ćemo pokupiti djecu i preseliti se u taj divni grad. Negdje između New Yorka i Barcelone je Zagreb, u našoj divnoj, lijepoj i uvijek po potencijalima obećavajućoj zemlji.
>> Popularna pjevačica Vanna uživala na plaži u Dubrovniku
Ti koja si vec dugo "zauzeti komad" nekom si drugom uzela "zauzetog komada". Moralne vertikale domace glazbe!