Dvadesetak hrabrih žena i još triput toliko onih tihih koje tek posredno sudjeluju na forumu “mameibebe” podijelilo je iskustva nastala iz za njih najtraumatičnijeg životnog iskustva – gubitka djeteta. Riječ je o mahom mladim ženama koje su u kasnoj trudnoći ili tijekom porođaja izgubile djecu, a koje su pomoć zatražile od onih koje su takva iskustva doživjele. Okupljene su oko podgrupe simboličnog naziva “Anđeli”.
Bol koja ne jenjava
– Žena, ali i njihovih partnera, koje su izgubile djecu više je no što možete zamisliti. Bol je strašna, a vrlo se malo zna o tome što u takvim situacijama učiniti, kome se obratiti, gdje tražiti pomoć... Emocije se gomilaju, a bol ne jenjava – objašnjava Vedrana Perić, psihologinja iz Šibenika. I ona je na forumu prije tri godine potražila pomoć. Danas je jedna od administratorica, a njezino zvanje i strpljenje pomoglo je mnogim ženama.
– I osobno sam proživjela tragediju, znam što je gubitak djeteta. Moje je dijete umrlo u osmom mjesecu života zbog teške srčane mane. Činjenica da sam psiholog u trenutku gubitka nije mi pomogla jer razum nije nešto što tada funkcionira – prisjeća se Vedrana svojih početaka na forumu i dijeljenja osjećaja sa ženama u podgrupi “Anđeli”.
Vedrana je uspjela, kaže, dijelom i uz pomoć svojih virtualnih prijateljica, odžalovati dio boli i pomažući postala jedna od administratorica. Iskustvo školskog psihologa nesebično dijeli sa ženama koje ju trebaju.
– Grupa je zatvorenog tipa, i to isključivo zbog toga što forumašima, a uglavnom su to žene, želimo zajamčiti diskreciju i pružiti im priliku da se potpuno otvore, podijele s nama svoje iskustvo. Na taj se način u rasprave mogu uključivati samo “provjereni” ljudi, a podaci, osjećaji i priče – čak i da se prepozna o kome se radi – ne mogu se zloupotrijebiti.
Prazni zagrljaji
No, Vedrana i žene iz grupe “Anđeli” otišle su korak dalje. Napravile su letak koji je zasad još u elektroničkom obliku, no želja im je da dođe u ruke svake žene i muškaraca, pa čak i članova njihove šire obitelji – svih koji su se suočili s gubitkom djeteta.
– Institucije, ponajprije bolnice i rodilišta te liječnici i osoblje, nisu dovoljno educirani ni senzibilizirani za ovakve slučajeve. Oni se svakodnevno susreću s desecima porođaja i jedna tragedija, bez obzira na to koliko suosjećali, njima neće zaustaviti život. Nama, majkama koje smo izgubile djecu – to je kraj svijeta. Zauvijek ostajemo majke, a naša su naručja prazna. Većina ih nikada nije zagrlila, privila na prsa ni podojila svoje dijete.
Najviše bole dobre želje jer prave utjehe nema
Kada izađete iz bolnice zajedno sa ženama koje nose svoju novorođenčad, a vama su u rukama samo torbe s kojima ste stigli u rodilište, trenutak je koji se ne može opisati. Utjehe nema ni u riječi ni u zagrljaju obitelji. Žene tada trebaju stručnu pomoć, no toliko su zbunjene i ranjene da ne znaju kamo se okrenuti, koga pitati, što učiniti... – kaže Vedrana. Jedna od najgorih stvari koju im mogu reći, a to se, na žalost, vrlo često događa, jest: “Pa bit će sve u redu. Oporavit ćeš se...” Ili oni koji idu toliko daleko pa kažu: “Mlada si, imaš još vremena, bit će više sreće s drugim djetetom...”
ili kad ti poznanik ide ulicom ususret i opazi te pa brzo prijeđe preko ceste,ili kad se svi prave da se ništa nije dogodilo,ili kad nakon dvije godine ti slučajno zasuziš,a dobra duša te pita \"Pa kaj tebe to još ni prošlo?\" Drage majke naših Anđela,moram vas prestrašiti,ali 20 godina je prošlo kad sam prvi puta zaboravila na njezin rođendan.Sjetila sam se dan kasnije.Sada bi bila djevojka,možda već i majka od 26 godina.Imam i sterije i mlađe dijete,ali još patim