U zadnjih 4-5 godina puno toga se promijenilo u svijetu trčanja u Hrvatskoj. Čini se da je trčanje napokon postalo IN jer gledajući zagrebačke ulice i parkove primjetan je porast broja trkača. Slična situacija je i s drugim hrvatskim gradovima u kojima se pojavljuju novi atletski klubovi koji rade na popularizaciji ove aktivnosti, pokreću lokalne trkačke lige, utrke, zajedničke treninge. Tako trčanje polako ali sigurno zauzima mjesto koje mu i pripada - glavna rekreativno-sportska aktivnost za široke mase. Istina, za Zapadom kasnimo dobrih 40-ak godina, ali kako to mi volimo reći “Bolje ikad nego nikad”.
Značajnu ako ne i najvažniju ulogu ove trkačke ekspanzije koja je zahvatila Hrvatsku, a pomalo i malo širu regiju, odigrala je adidas škola trčanja. Pomalo djetinjastog naziva, škola je dosta dugo izazivala podsmjeh i rekao bih čak izrugivanje okoline. Najčešće pitanje koje smo čuli je “Što će ti škola trčanja, pa znaš trčati?”. No takva provokativna pitanja su postajala sve rjeđa što je škola duže trajala i što su rezultati rada bili vidljiviji i jasniji. Na kraju su u potpunosti nestala kada bi shvatili da je osoba u samo 6-7 mjeseci od osobe koja je do tada živjela sedentarnim životom došla na cilj polumaratona (21 km).
No ono što je važnije od završetka polumaratona su promjene koje su doživjeli polaznici adidas škole trčanja. Svi ističu da im je razina energije značajno porasla, da su produktivniji i fokusiraniji na poslu, da su otporniji na stres, da su organiziraniji, da im je kvalitetniji obiteljski ali i seksualni život. Rekao bih da je to najveći razlog masovnog pohađanja škole trčanja jer ljudi traže promjenu u životu, žele učiniti nešto za sebe, žele se bolje osjećati. Nitko od njih ne “puca” na nekakve trkačke rezultate - glavni cilj je ostati u trčanju kako bi ova čarolija što duže trajala.
Nadam se da ćemo na krilima uspjeha adidas škole trčanja, kao i drugih sličnih projekata koji populariziraju trčanje u našoj domovini, u narednih nekoliko godina doći do toga da trčanje bude društveno prihvatljiva aktivnost i da nas prestanu pitati “Zašto trčimo?”. Ne moramo se uspoređivati s Amerikom u kojoj se svaki 10-ti stanovnik bavi trčanjem, dovoljno je da odemo u susjednu Sloveniju i vidimo što je to sportska nacija. Kod njih je čudno ako se netko u obitelji ne bavi nekim sportom.
Pohvalno je i to što se organizatori utrka u Hrvatskoj sve više angažiraju u osmišljavanju interesantnih utrka čime se na utrke privlači sve veći broj osoba koje inače ne trče po “običnim” utrkama. Tako danas u Hrvatskoj imamo adidas kvartovske kroseve, noćne utrke, utrke stepenicama u poslovnim zgradama, utrke u šoping centrima, utrke vinskim putovima, pustolovne utrke, utrke u nacionalnim parkovima.
Od 2011. godine Hrvatska ima i centralni trkački web portal www.trcanje.hr na kojemu se objavljuju najave i rezultati svih utrka u Hrvatskoj, kao i brojni stručni članci o trčanju i kolumne samih trkača. U 2014. godini su pokrenuta i dva outdoor časopisa koja između ostalog pišu i o trčanju od kojih je jedan Goout u izdanju Večernjeg lista, a tu je i ovaj Večernjakov specijala o trčanju. Sve su ovo pokazatelji da se u Hrvatskoj povećava interes za trčanjem.
Iskreno se nadam da će se ovaj trend nastaviti i da ćemo ubrzo dosegnuti magičnu brojku od 10.000 sudionika na Večernjakovom Zagreb maratonu (našem centralnom trkačkom događaju) i tako zauzeti svoje mjesto na trkačkoj karti svijeta.
