Sve je to europska aristokratska “mafija”, a ja sam član te “mafije”… – priznaje barun Janko Vranyczany Dobrinović usred dugog, višesatnog razgovora koji smo počeli u dvorištu njegove kuće u Bruxellesu, a nastavili u automobilu obilazeći neke od bruxelleskih lokacija koje su po nečemu bile bitne u njegovu životu. Od 1. srpnja Bruxelles je novi, drugi glavni grad Hrvatske, a ovaj razgovor s Jankom Vranyczanyjem Dobrinovićem, prvim hrvatskim veleposlanikom u EU i NATO-u, neka je vrsta njegova osobnog vodiča kroz Bruxelles. U tom “vodiču” kroz grad i kroz intimnu povijest jednog 93-godišnjaka pojavljuju se mnogi uglednici, njegovi prijatelji koji su pripadali kremi belgijskog društva, a na česta novinarova pitanja “odakle ih poznajete” Vranyczany Dobrinović konačno odgovara tom šalom: to je sve europska aristokratska “mafija” i izlišno je pitati odakle se njezini članovi poznaju. Jednostavno se poznaju zahvaljujući obiteljskim vezama i plemićkim prijateljstvima. Zahvaljujući tim vezama, Janko Vranyczany-Dobrinović obreo se u Bruxellesu jednog jutra davne 1948. godine.
– Došao sam iz Rima, gdje sam živio, gdje sam bio na studiju i htio sam ići u SAD. Imao sam u Americi jednog protektora. Protektor je bio prva ljubav moje majke. Kad je moj otac umro, a taj je protektor izgubio sina u američkom zrakoplovstvu nad Berlinom, on je mene tražio. Htio me posiniti. Poslao je papire. Međutim, trebao sam čekati jer sam rođen u Jugoslaviji i imao sam lošu emigrantsku kvotu. Morao sam čekati dulje. A u Bruxellesu sam imao prijatelje jer sam kao mladić bio u Bruxellesu kod prijateljske grofovske obitelji De Liedekerke. Bio sam tada poslan da naučim francuski, a ja sam, s druge strane, djecu svog godišta učio igrati tenis. To je bilo prije rata, 1937. i 1938. godine. A poslije rata, kako sam dulje morao čekati za papire za Ameriku, tražio sam posao, bio sam primljen u austrijskom turističkom uredu u Bruxellesu, a u međuvremenu je moj sponzor u Americi umro i tako sam ostao u Belgiji. Od 1948. do danas – kaže Janko Vranyczany Dobrinović. Zahvaljujući prijateljskoj plemićkoj obitelji De Liedekerke, mladi Vranyczany brzo se uklopio u belgijsko društvo. Stvorio je mnoge prijatelje, bio pozivan na balove u plemićke kuće, na vikende u dvorce u okolici Bruxellesa. – Potpuno sam bio prihvaćen u visokom društvu – kaže danas prisjećajući se tog razdoblja.
ROYAL LÉOPOLD CLUB
Kad je prvi put, kao 17-godišnjak predratne 1937. godine, poslan u Belgiju da nauči francuski, Janko Vranyczany Dobrinović već je bio dobar tenisač pa je belgijsku djecu plave krvi podučavao bijelome sportu. Nakon što je 1948. počeo živjeti u Bruxellesu, učlanio se u Royal Léopold Club. – Najotmjeniji teniski klub. Bio sam njihov član i igrao sam za klub – napominje Vranyczany Dobrinović. Igrao je ondje rekreativno tenis sve do 2000., ali u godinama nakon učlanjenja najčešće se u klubu družio s jednim prijateljem američko-austrijskog porijekla. Zvao se Percy Lippitt, bio je prodavač automobila ford, vrlo popularan u klubu Royal Léopold i općenito u belgijskom društvu.
– Oženio se jednom damom iz visokog društva, rođenom barunicom. Preko nje je bio u vezi s mnogim belgijskim plemićkim obiteljima. Zajedno smo igrali tenis i zajedno smo skijali. Ja sam bio učitelj skijanja mnogim belgijskim damama. Percy se kasnije rastao od barunice i oženio se Parižankom čileanskog porijekla, udovicom južnoameričkog milijunaša Artura Lopeza. Ona je bila vlasnica krasnog imanja u francuskom Saint Tropezu i austrijskom Kitzbühelu. Ondje sam provodio mnoge praznike i puno slobodnog vremena – kaže barun Vranyczany Dobrinović. Stric njegova prijatelja Percyja bio je direktor austrijskog turističkog predstavništva u Belgiji. Jednog dana Percy je Janku rekao da zapošljavaju u tom uredu. Janko se javio i dobio posao.
AUSTRIJSKI TURIZAM I HMELJ
Uredi austrijskog turističkog predstavništva, u kojemu je Vranyczany Dobrinović dobio posao, u početku su bili u Rue de la Régence, ulici koja vodi od Palače pravde do kraljevskog trga Place Royale, a na čijoj se sredini nalaze veliki i mali trg Sablon. Inače, Grand Sablon je trg kojim se Janko Vranyczany-Dobrinović i danas voli prošetati sa suprugom.
– Moja supruga voli Grand Sablon, a i ja ga volim jer tu ima jedan novinski kiosk koji prodaje Večernji list – kaže nam barun i žali se da mu je prodavačica nedavno rekla da Večernjak više ne stiže redovito svaki dan. Ali to je već druga priča. Barun nas vraća natrag u dane kad je radio kao austrijski turistički predstavnik...
– Sve sam morao raditi: raznositi prospekte, raditi na turističkim izložbama kao što je poznati sajam Salon des Vacances, također i na sajam u Antwerpenu… Međutim, nisam bio dovoljno plaćen i 1952. promijenio sam posao. Neko sam se vrijeme bavio uvozom i izvozom. Uvozio sam hmelj za belgijske pivovare. Imao sam prijatelje koji su bili vlasnici Stelle Artois. Bio sam njihov dobavljač hmelja – kaže Janko Vranyczany Dobrinović. Ti prijatelji bili su vicegrofovi De Spoelberch. Čitavu obitelj Vranyczany Dobrinović upoznao je još kao dječak, kad je boravio dvije godine u Belgiji. Veze su se učvrstile kad je radio kao jedan od dobavljača hmelja za njihove pivovare. Često je bio gost u njihovim vilama u Bruxellesu i izvan grada, u gradiću Londerzeel, kamo nas je Janko Vranyczany Dobrinović i proteklog ponedjeljka odveo u našem obilasku lokacija uz koje ga vežu uspomene. Kao privatni poduzetnik Vranyczany Dobrinović radio je do 1968., u međuvremenu je dvije godine živio i radio u francuskom Dijonu, ali onda se 1968. vraća u austrijsko turističko predstavništvo, no ovaj put kao generalni direktor.
– Posao s hmeljom bio je dobar, ali biti visoki činovnik austrijskog turizma za mene je bila seriozna zadaća. Zato sam se vratio – kaže. Drugu suprugu, s kojom je i danas u braku, upoznao je kroz turizam. U prvom braku bio je oženjen jednom Belgijkom, plemkinjom iz Genta, s kojom ima sina i od koje se rastao (ali i ostao dobar prijatelj sve do danas). U drugi brak uplovio je nakon jednog turističkog kongresa koji je za belgijske agencije organizirao u Salzburgu. Djevojka koja je radila u turističkom uredu grada Salzburga postala je 1978. njegova druga supruga.
EUROPSKI KVART
Kao vjerojatno najstariji Hrvat u Bruxellesu (a ako ne baš najstariji, onda svakako s najzanimljivijim hrvatsko-belgijskim životnim iskustvom), barun Janko Vranyczany Dobrinović dobar je sugovornik na temu promjena koje je glavni grad Belgije doživio u drugoj polovici 20. stoljeća. Živo se sjeća izgradnje Atomiuma i Svjetske izložbe 1958. godine. Živo se sjeća i starog kvarta Quartier Leopold na mjestu današnje europske četvrti.
– Bruxelles je u ono doba bio, naravno, prijestolnica Belgije, ali prilično provincijskog karaktera. To su promijenili Expo 1958. i Europska zajednica – prisjeća se Vranyczany-Dobrinović. – Kad se počeo graditi Atomium, to je bilo čudo, bila je to izazovna gradnja koja je fascinirala svakoga. Belgijanci su bili vrlo napredni i kuražni da u ono doba, kad se pobliže govorilo o atomskoj energiji, izgrade jednu čudesnu strukturu koja simbolizira atom. Uoči Svjetske izložbe 1958. gradili su se tuneli za brži promet po gradu, sve se mijenjalo i unapređivalo – sjeća se barun. A smještajem velikih europskih institucija u Bruxelles nikle su nove, moderne zgrade na mjestu starih palača u dijelu Bruxellesa znanom kao Quartier Leopold.
– Nakon što je Belgija postala kraljevstvo 1831., s vremenom su mnoge plemićke obitelji koje su živjele u provinciji sagradile gradske palače u tzv. Quartieru Leopold. Da budu bliže dvoru, takoreći. No razvitkom Europske zajednice taj kvart je nestao. Te su plemićke obitelji napustile i prodale svoje bruxelleske domove, a na tom mjestu sagrađene su europske institucije i predstavništva u EU – kaže barun. Zgrada Berlaymont, sjedište Europske komisije, dovršena je 1967. i otad je simbol prisutnosti EU u Bruxellesu. Iako u njoj nije imao nikakvog službenog posla, barun Janko Vranyczany Dobrinović vrlo je rano počeo dolaziti u sjedište Europske komisije. – Dolazio sam onamo jer je prvi šef protokola Europske zajednice barun Berg bio moj jako dobar prijatelj. Privatno sam imao ulaz i on mi je pokazivao urede u Berlaymontu – otkriva Vranyczany Dobrinović.
OD TRAKOŠĆANA DO SEPT FONTAINESA
U samom središtu Bruxellesa, ni stotinjak metara od glavnog trga Grand Place, obilazimo Galeries Royales Saint-Hubert, čuveni trgovački prolaz sagrađen 1847. koji i danas djeluje raskošno i moćno. Te trgovačke arkade u Bruxellesu starije su i od čuvene Gallerie Vittorio Emanuele II. u Milanu i od još jedne slične građevine iz 19. stoljeća, Pasaža u Sankt Peterburgu. U našega baruna ove arkade bude lijepe uspomene jer je vlasnik ove nekretnine bio Pierre Grosjean, njegov dobar prijatelj (Pierre je danas pokojni, a zgradu je naslijedio i njome još uvijek upravlja njegov sin Alexandre).
– Pierre je bio jedan od mojih dobrih prijatelja koji je svojedobno došao u Hrvatsku posjetiti i pozdraviti moju majku, a ja sam mu bio kum na vjenčanju i kum njegovoj kćeri. A svojedobno je Pierre sagradio krasnu kuću izvan Bruxellesa, na početku Halske šume, imanje se zove Sept Fontaines. To je krasan posjed s bazenom i konjima. Proveo sam ondje mnoge vikende, jašući s Pierreom, a posjed je i sagrađen uz pomoć mnogo mojih savjeta. Bio sam u prilici Pierreu dati neke savjete za uređenje unutrašnjosti kuće jer je moj učitelj o tome bio grof Drašković Trakošćanski, moj kum i veliki poznavatelj starog pokućstva. U Trakošćanu sam kao gimnazijalac provodio sve svoje ferije i ondje sam naučio puno u pokućstvu i unutrašnjem uređenju doma – kaže barun Janko Vranyczany Dobrinović. Upravo je zahvaljujući njemu spašeno sve ono što se danas može vidjeti u muzeju koji se nalazi u dvorcu Trakošćan. Na koncu II. svjetskog rata, naime, Vranyczany Dobrinović se zaputio u Trakošćan i “uz jedan teži napor i pod opasnošću” spasio sve pokućstvo, slike, zastave i oružje. Sve je to prenio u Zagreb, pohranio u Muzeju za umjetnost i obrt, tako da se neoštećeno kasnije moglo vratiti u Trakošćan i biti izloženo u muzeju. – To je danas jedan od bisera hrvatske prošlosti – kaže barun.
PRVI VELEPOSLANIK
Janko Vranyczany Dobrinović bio je prvi veleposlanik Hrvatske u Kraljevini Belgiji, u Europskoj uniji i u NATO-u. – Prvi ured imali smo kao podstanari jednog Hrvata, poduzetnika. Počeo sam s jednom tajnicom. Nismo još ni bili priznati kad sam počeo zastupati Hrvatsku u Bruxellesu pa sam, prije no što sam mogao biti veleposlanik, bio ravnatelj Hrvatskog kontaktnog ureda za Belgiju i europske zajednice – kaže barun.
Stojimo na poznatoj Aveniji Louise, a Vranyczany-Dobrinović pokazuje na visoku zgradu u kojoj je bio taj prvi “podstanarski” ured i malo dalje na usku dvokatnicu u koju se nakon 1992. uselio kao prvi veleposlanik. I danas je u toj zgradi veleposlanstvo RH u Kraljevini Belgiji, dok je misija RH pri EU, koja se 1. srpnja pretvorila u stalno predstavništvo RH pri EU, na drugoj lokaciji. Nekad su se i Belgija, i EU, i NATO pokrivali iz ove zgrade na adresi Avenue Louise 425, a tu je radio i današnji premijer Zoran Milanović, kojemu je Vranyczany Dobrinović kao veleposlanik bio šef krajem 1990-ih. Nedavno je premijer Milanović pozvao baruna na ručak u Bruxellesu, a na ručak u Zagrebu pozvao je i bivšu tajnicu veleposlanika Vranyczanyja Dobrinovića s kojom je i Milanović surađivao.
– Osjećajan je prema svojim bivšim kolegama – kaže barun o aktualnom premijeru.
– Imam dojam da se Milanović dobro osjećao u Bruxellesu. Njegova je izjava “ja sam Briselac” točna – dodaje Janko Vranyczany Dobrinović. A ta ista izjava – “ja sam Briselac” – bez sumnje još više pristaje i barunu. Rođen i odrastao u Bedekovčini, na putu je da i svoju stotu godinu dočeka u Bruxellesu, gradu u koji se savršeno uklapa već punih 65 godina. I njegova osobna i obiteljska povijest, i njegov rad i angažman tijekom raznih desetljeća, bili su u kontekstu europske Hrvatske. – Danas sam sretan da sam doživio Hrvatsku u EU. Ja sam jedan od prvih zagovarača i borio sam se da dođe do ovog časa. Čekali smo dugo, 20 godina, a ipak dočekali – ponosno zaključuje Janko Vranyczany Dobrinović.
