U samo 10-ak godina karijere modnoj dizajnerici Aleksandri Dojčinović pošlo je za rukom ono što nije puno razvikanijim i iskusnijim domaćim dizajnerskim imenima: iza nje su već tri samostalne modne revije i četvrta za koji dan, dva dućana, prepoznatljiv brend koji se proširio i na modne dodatke i obuću dok se njezine kreacije nose na svjetskim crvenim tepisima zahvaljujući glumicama Kaley Cuoco, Leighton Meester i Logan Browning te pjevačici Mel B. No, za Aleksandru je to tek početak. I ništa od toga nije se dogodilo slučajno, iako priznaje da je u svemu prste imala i – sreća. O tome kako je gradila svoj brand Lei Lou, čuva li crteže haljina koje je radila već sa sedam godina te što priprema za novu reviju, pročitajte u nastavku.
Potkraj studenoga predstavljate svoju novu kolekciju proljeće-ljeto 2018. Hoće li novi modeli biti stilski zaokret?
Ne preveliki, iako je svaka nova kolekcija jedan koračić prema nečemu novom. Kada se bavite nečim kreativnim, uvijek nastojite svojim stvaranjem inspirirati druge i ne dosaditi, što nije uvijek lako. Međutim, još sam dovoljno zaigrana da mi to nije problem. Osim odjećom, posljednjih godina zaokrete radim i novim dizajnom, pri čemu se najviše veselim novim modelima cipela i modnih dodataka.
Zadnju samostalnu reviju imali ste na Zapadnom i Glavnom kolodvoru u Zagrebu, a ovaj put to će biti Moderna galerija. Tko ih bira?
Te su lokacije već postale moj zaštitni znak, a one su se kao ideja rodile iz moje potrebe da se odužim rodnome gradu na neki lijep način. Biramo ih zajednički moj tim i ja, ljestvicu smo postavili poprilično visoko i potraga za novima uvijek je pravi izazov. Međutim, sve dosadašnje i one buduće mogu se svesti pod zajednički nazivnik, a to je da su iznimno bitne za kulturni, povijesni, društveni i umjetnički život Zagreba i Hrvatske.
Već sa sedam godina crtali ste kreacije haljina umjesto lijepe pejzaže i princeze. Jeste li već tada znali da se želite baviti dizajnom?
Istina je da sam se zaista vrlo rano opredijelila za ovo što sam danas. Ne bih rekla da sam kao tako mala već razmišljala toliko daleko, ali sam imala sreću da su moji roditelji, koji nisu bili ni iz sličnog miljea, i sestru i mene odmalena usmjeravali tako da se jednog dana bavimo onim čime zaista želimo. Već sam mnogo puta istaknula da sam valjda već u vrtićkoj dobi, kada bi me pitali što želim postati, kao iz topa odgovarala da želim biti Žuži. I, vidite, ta želja nije nikad prestala.
Čuvate li još te crteže? Ili ih možda čuva vaša mama?
Ne čuvamo. Ni inače nisam skupljačica, netko tko se veže uz stvari, zato uvijek rado poklanjam i svoju odjeću. Tim čišćenjem ormara dva puta godišnje na neki način pročišćavam život, a usput obradujem neke druge kojima ta odjeća u tom trenutku znači puno više nego meni. Sretna sam što sam odgajana da dijelim, pa mi je valjda zato danas sebičnost jedna od najgorih ljudskih mana.
Sjećate li se prve haljine koju ste prodali?
Sjećam se prve košulje za koju sam u školi dobila jedinicu jer nije bila izrađena po pravilima struke, ali koju sam odmah sutradan prodala i od nje zaradila prvi honorar. To samo potvrđuje da sam uvijek imala poduzetničkog duha i da sam već tada bila trgovac u duši. Od tog trenutka rijetko sam roditelje molila za džeparac, zbog čega je moj tata znao biti jako tužan jer je smatrao da prerano odrastam, ali me svejedno podržavao i davao mi slobodu.
Tko su danas vaši kupci?
Ne postoji neki univerzalan tip. Nedavno smo krenuli i s izradom modela do konfekcijskog broja 50, pa se može reći da kod mene u poslu nema granica. Tu sam da služim svojim klijenticama, da osluškujem njihove želje i potrebe i ispunjavam ih, koliko god to nekome zvučalo smiješno ili skromno.
Je li bilo teško naći svoj put, stvoriti brend Lei Lou i učiniti da se žene vraćaju po novu odjeću?
Najteže je bilo stvoriti atmosferu oko brenda, a ona uključuje sve, od ljubaznog djelatnika, mirisa u dućanu pa do načina na koji se predstavljamo javnosti. Kada smo to postigli, s time da je to proces koji nikada ne prestaje, sve je drugo bilo puno lakše.
Čini mi se da je u tome ključna bila ženstvenost, odlika koju imaju svi vaši modeli?
U pravom poslu i poslovanju nikad nije ključan jedan moment, jedna stvar, svaki dan radite i stvarate da bi se pravi rezultat ponekad vidio tek na kraju godine ili tek iduće godine, a često se ne vidi godinama. Mladim ljudima na početku karijere uvijek savjetujem da se odmah pripreme na to da život često nije fer i nije lak. Što prije to prihvate, govorim iz iskustva, to će prije sve postati moguće.
Koja vas ideja vodi u kreiranju?
Vodi me puno toga, praktičnost, nosivost, neka univerzalnost, potreba da različite građe izgledaju jednako dobro u istom tipu haljine. Većina mojih haljina danas je takva, rastezljiva, nosiva u svim prilikama, laka za održavanje. Osim toga, ne gužvaju se u kovčezima pa su curama čest izbor, čak češći nego traperice.
Nosite svoje modele. A imate li traperice i tenisice u svojoj garderobi?
Imam i jedno i drugo, međutim, rijetko ih nosim, pogotovo u kombinaciji.
Jeste li oduvijek bili skloniji nošenju suknji?
Haljine sam zavoljela i u njih se nepovratno zaljubila kad sam prvi put sjela za šivaći stroj i naučila njime baratati. Danas su one, i privatno i poslovno, moj zaštitni znak.
Imate li uzore u svome poslu? I koliko je prisutna zavist u dizajnerskim krugovima, jeste li to osjetili na svojoj koži?
Imam neke dizajnere koji su obilježili moje odrastanje i mladost, kojima se divim i dandanas, poput Prade, ali nekih klasičnih uzora nemam. Nisam ni zavidna, pa ne mogu odgovoriti koliko je zavist prisutna u ovim krugovima. Polazim od sebe i znam s koliko sam poštovanja gledala radove drugih, veselila se tuđim uspjesima kao da su moji i sigurna sam da sam zato i sama nagrađena.
Uspjeli ste ponajviše zbog talenta. No, je li to dovoljno?
Naravno da nije dovoljan samo talent. Rad je najvažniji, a potom sreća. Nju izazivam svaki dan i jako sam joj dosadna, čini mi se čak da joj idem na živce dok god me ne pogleda i ne pomazi. Talent je u ovom slučaju tek na trećem mjestu jer je on nešto što nam je dato i nešto što će, ne budemo li vrijedno radili, zauvijek ostati potraćeno. To uvijek nastojim prenijeti i na svoje radnike, zato nam nije problem napraviti što god poželimo.
Jeste li radoholičarka?
Ne znam, možda. Još uživam u poslu pa, dok radim, nikada ne gledam na sat. Kada sjednem za svoj radni stol u uredu, osjećam se svoja na svome, ništa oko sebe ne vidim i ne čujem i tada sam fokusirana jedino i isključivo na posao. Međutim, kada zatvorim vrata ureda okrećem se drugim stvarima. Nikada posao ne nosim doma.
A koliko ste skloni hedonizmu? Želja za poslom i uživanjem se ne isključuju. Ili mislite drukčije?
Ništa manje i ništa više nego druge žene mojih godina koje puno rade i koje imaju rijetke trenutke za opuštanje i uživanje. Još me vesele male stvari, dugi ručkovi s prijateljicama, putovanje u neku novu destinaciju, zime u Zagrebu i ljeta na Jadranu.
Što smatrate svojim najvećim postignućem? Možda samostalne revije i otvaranje dućana u Splitu i Zagrebu? Ili pak to da vaše modele nose i holivudske glumice?
Moj najveći uspjeh je moj karakter. Moda me, uz roditelje, najdulje odgajala i sve što znam, naučila sam radeći ovaj posao. Osim toga, natjerala me da pomičem vlastite granice, da bez straha izlazim iz zone komfora, da ostanem na zemlji i da se konstantno usavršavam.
Kako je došlo do toga da one nose vaše haljine?
Malo sam dosađivala sreći i na kraju mi se osmjehnula. Naravno, stvari nisu bile tako banalne, iza svega stoji dugogodišnji rad, ali mala doza sreće pripomogla je da u moru haljina stilistima zvijezda za oko zapnu baš moje.
Na taj način otvorila su vam se vrata da idete van. Bavite li se tom mišlju?
Moji agenti bi na ovo odgovorili da ću ja sigurno jednog dana otići iz Hrvatske, a ja još uvijek ne vjerujem da ta šansa zaista postoji. Jako puno putujem i znam koje su prednosti i nedostaci tog poteza, iako sam svjesna istinitosti one poslovice “Dok mi planiramo, Bog se smije”, pa neću isključiti ni tu mogućnost, ali sigurno ne u skorije vrijeme. Ovim se poslom nikada nisam bavila isključivo zbog profita, zahvalna sam za sve što sam uspjela zaraditi sama i ovdje gdje jesam i dokle god je tako, svejedno je gdje sam.
S nekim svojim poznatim klijenticama ste prijateljica. Neki kreatori to izbjegavaju.
Ne bih rekla da izbjegavaju. Današnje je vrijeme takvo da su zvijezde i dizajneri postali puno dostupniji nego prije, jedni drugima i širokoj javnosti. Iz takvih se suradnji, ako se s obje strane nađu kvalitetne osobe, često razvijaju prijateljstva, ali u kojima uvijek treba voditi računa o tome da se poslom ne naruši ta veza i obratno. Ja sam tip koji će se uvijek potruditi oko odnosa koji su mi važni, a pritom mi je svejedno radi li se s druge strane o nekom javnosti poznatom ili posve nepoznatom.
Uskoro ćete napuniti 36. Pripremate li proslavu?
Naravno, kao i svake godine, pripremam veliki tulum. I po tom sam pitanju malo razmazila svoje prijatelje, pa me nekoliko mjeseci unaprijed znaju pitati što pripremam.
Što radite kad ne kreirate?
Druželjubive sam prirode, volim izlaske s društvom, zajedničke fešte s povodom i bez njega, putovanja i dobru hranu. Rado čitam, što literaturu za opuštanje, što onu stručnu. Volim i glazbu, finu hranu, šoping s prijateljicama i šetnje s mojim ljubimcem.
Postoji li u vašem životu netko poseban?
Uvijek postoji čitav niz onih bitnih. Svatko ima svoje mjesto u mojem životu i svi su s razlogom u njemu.
Ahaha,hrvatska dizajnerica