Iza Zdravka Logarušića (51) najbolja je polusezona za četiri godine rada u Africi. Brođanin je kenijsku Gor Mahiju prije 16 mjeseci preuzeo na četrnaestom i podigao je do drugog mjesta izgubivši prvenstvo u posljednjem kolu domaćim remijem. Osvojio je kenijski kup, Top 8 i Superkup, a u Kupu kupova ispao je u drugom kolu od kluba iz Egipta.
Proljetnu polusezonu (u Keniji se prvenstvo igra ritmom proljeće-jesen) njegova je momčad završila s četiri boda zaostatka za vodećim, uz dvije utakmice manje, ali nije se dogovorio o nastavku suradnje zbog načina isplate pa je trenutačno bez kluba.
– Dobio sam slobodne ruke i sad čekam. Pregovaram s nekim klubovima iz Gane, gdje sam prije radio, a otvorena je i opcija povratka u Keniju u redove aktualnog prvaka Tuskera koji sada ne stoji najbolje. Imam i neke ponude iz Armenije i Azerbajdžana pa ćemo vidjeti – kaže Logarušić.
Svako pleme svojim jezikom
Kao zanimljivost Brođanin navodi podatak da u Keniji ima 40 plemena od kojih svako ima svoj jezik, a međusobno se uopće ne razumiju. Najpoznatiji su Masai koji misle da sva goveda svijeta pripadaju njima. Goveda su ujedno i jedini razlog sporenja tamošnjih domorodaca. Službeni jezik je engleski, ali njega govore samo oni koji su završili srednju školu.
Temperatura je tijekom cijele godine ugodnih 25 stupnjeva, no to nije i jedini razlog zbog kojeg bi se rado vratio na Crni kontinent. Naime, klubovi iz zemalja sjeverne Afrike poput Egipta, Alžira, Tunisa, Maroka ili pak iz Južnoafričke Republike plaćaju daleko bolje od naših. Primjerice, u Egiptu treneri dobivaju između 30 i 40 tisuća dolara mjesečno, a plaće igrača kreću se od minimalnih pet do 35 tisuća dolara.
– Mi imamo predrasude prema afričkom tržištu, ali tamo je to sve dobro ustrojeno. Nama je jedini problem naviknuti se na njihov način života, ali čim se to prevlada, doći će do odljeva hrvatskih igrača tamo. Uostalom, ne možemo svi u Njemačku, Italiju i Austriju – ističe Logarušić.
Prema njegovim riječima, u Južnoj Africi već ima igrača iz Europe, osobito Nizozemaca. Puno Brazilaca igra u Africi za 20 do 25 tisuća dolara mjesečno. Naši igrači o tome mogu samo sanjati. Činjenicu da u Hrvatskoj i općenito u Europi igra sve više nogometaša s Crnog kontinenta Logarušić smatra logičnom. Oni su, kaže, puno bolja opcija od Brazilaca, čiji se nogomet u posljednja tri desetljeća uopće nije mijenjao i koji nemaju igru bez lopte. Naši igrači s loptom znaju isto što i oni, samo što naši više trče.
Kao primjer toj tvrdnji navodi Sammira, koji se za pet godina igranja u Dinamu nije uspio prodati...
– Mi smo Brazil razvikali, ali Afrikanci imaju urođene trkačke sposobnosti i zato su zahvalniji. Naviješ ga i isključiš kad poželiš. Uostalom, u kojem velikom europskom klubu igru danas nose Brazilci? – pita se brodski trener.
Kuffour \"zamračio\" 7 godina!
On misli da su upravo predrasude razlog zbog kojeg, primjerice, zvijezda Manchester Cityja Yaya Toure nije prošao u sarajevskom Željezničaru. U prilog tome navodi primjer sjajnog Franka Achamponga, kojeg je nekada trenirao u Gani i kojeg je menadžer Mirsad Kerić na njegovu preporuku odveo u Osijek na probu, ali nije prošao. Sada je potpisao za Anderlecht za milijun eura.
Jedini problem s afričkim igračima jest, kaže, taj što se nikada ne zna koliko su stari.
– Za Samuela Kuffoura objavljeno je da je prestao igrati u 32. godini iako je zapravo bio sedam godina stariji. Taj podatak znam jer je sin mog bivšeg predsjednika kluba išao s njim u razred. Kada se doznalo da će Fifa provjeravati godine, 16 od 20 igrača Malija skinuto je s popisa mlade reprezentacije – zaključio je Logarušić.
