Kažu da je Korčula najsportskiji hrvatski otok, tako barem tvrde sportski znalci, a među ostalima tamo se rodio i Boško Lozica, legenda vaterpola i hrvatskog sporta. Nakon velikih sportskih rezultata i kasnije uspješne karijere trenera i sportskog djelatnika, osvajač srebrne olimpijske medalje iz Moskve 1980. većinu vremena provodi na rodnoj Korčuli, gdje sa sinom Perom, zagrebačkim odvjetnikom i bivšim vaterpolistom, gradi predivnu turističku priču oživljavanja svojega otoka.
– Turizmom sam se počeo baviti vrlo mlad, s desetak, jedanaest godina kada su roditelji kupili kuću i trebali vratiti kredite. Počeli su iznajmljivati turistima kojih je uvijek bilo puno, imali su svoje jedrilice, barke, glisere itd., bilo im je lijepo tu. Onda je nastupilo lagano zatišje, a ja sam otišao vaterpolskim putem. Putovao sam, igrao u Dubrovniku, Italiji, Njemačkoj, ostvario se i u trenerskoj karijeri i nakon dosta godina sin Pero odlučio se za neke nove turističke projekte. Shvatio je da je doma najljepše, objašnjava Boško Lozica.
Bio sam vrstan plivač
Svaki je Korčulanin zapravo sudionik aktivnog turizma. Radišni su, vole ljude i druženja, srdačni su prema strancima i ljudi rado dolaze na otok. Bilo je tu raznih anegdota u prošlosti, a jedne se prisjeća Lozica.
– Davno je to bilo. Dolazio je jedan engleski brod, posada je bila obučena u bijele bermude, bijele cipelice, sokne... I jedan od domaćih stajao je na rivi i u želji da im pomogne da se vežu viče:
– Baci cimu – a ovi ga gledaju.
Opet on ponavlja:
– Baci cimu!
Ovi opet ništa, a on zbunjen okrene se i kaže:
– Što je ovo, ovi ništa ne razumiju?!
I konačno vikne prema brodu:
– Do you speak English?
Ovi jedva dočekali, sad razumiju i odgovaraju:
– Yes, yes, yes!
A na to on kaže:
– A baci cimu, bogati!
– Eto, to su bili počeci turizma ovdje, kroz smijeh se prisjeća Boško Lozica.
Iza vas je vrhunska vaterpolska karijera, najprije ste se iskazali u bazenu, pa kao trener, a potom i sportski djelatnik. Koliko vas je sport oblikovao u osobu kakva ste danas?
– Kroz život sam shvatio da, ako hoćeš raditi jednu stvar kvalitetno, druga trpi. Prvi dio mog života objektivno je bio usredotočen na sport i vaterpolo. Jedanaest godina bio sam član bivše reprezentacije, dva puta sam bio na Olimpijskim igrama, odigrao brojne utakmice, među ostalim na četiri svjetska prvenstva i tako dalje. Međutim, imao sam privilegij da su mi roditelji mogli osigurati nesmetano bavljenje sportom i nisam morao raditi. Nažalost, bilo je drugih mojih sugrađana i prijatelja, velikih talenata u rukometu i vaterpolu, koji su ljeti morali raditi da bi zaradili za studij. I samim time nisu mogli poput mene trenirati cijelu godinu, pogotovo ljeti, jer onda nismo imali zimskih bazena.
Kod trenera Gojka Arnerija i Mate Maglova, koji je poslije bio nogometni trener, naučio je osnove vaterpola. Naravno, prije toga plivao je u klubu KPK, ionako je to zapravo sve bilo isto, na istom mjestu isti ljudi.
– Kao plivač naosvajao sam se medalja na različitim natjecanjima, iako, zanimljivo, u mom zagrebačkom stanu teško možete steći dojam da ste gost jednog svjetski poznatog sportaša. Nigdje medalja, nigdje trofeja, nigdje ničega vezanog za sport. Imam to negdje, po nekim kutijama, nešto je tu, a nešto u Dubrovniku. Što ćeš, to ionako spada u povijest – reći će.
Osim plivanja i vaterpola, mali je Lozica koketirao i s košarkom i stolnim tenisom, pa ne čudi što je bio dopredsjednik stolnoteniskog kluba Zagreb. I danas, recimo, drži školski rekord u bacanju kugle. Broj na kapici uvijek 6, u reprezentaciji obrnut, 9, iako danas kaže da iza toga ne stoji neki smisleni razlog, jednostavno se tako poklopilo.
Kako sam izigrao Zvezdu
– Prvi put sam za KPK igrao 1967. godine, na zimskom državnom prvenstvu u Zagrebu, na bazenu u Daničićevoj. Godinu potom u Splitu moja je generacija bila prvak Hrvatske i Jugoslavije. Iz te sjajne generacije čak devet igrača osvojilo je 1978. Kup kupova s KPK. Do tada sam bio u KPK, godinu poslije odlazim u vojsku, a od 1980. godine prelazim u Jug, uz veliku aferu koja je pratila transfer. Naime, još od 1973. godine živio sam u Beogradu, gdje sam upisao studij prava, koji nisam završio, već sam poslije studirao na Višoj trenerskoj u Zagrebu i okončao je. U Beogradu sam živio i trenirao, najviše s Partizanom, a igrao za svoje Korčulane. Crvena zvezda nudila mi je bjanko ugovor za prelazak u njihove redove, ali nisam popustio.
– Jer se raspala generacija, više nismo mogli biti prvi, i nisam imao sportskih motiva, a i odlučio sam živjeti u Dubrovniku. Od sezone 1985/86. odlazim u Njemačku, u klub Fulda, iako sam već tada radio kao tajnik sportskog društva Jug. Poslije Njemačke krećem put Italije, najprije u Romu kao igrač i trener, u sezoni 1986./87., poslije četiri godine provodim u Genovi, koju iz B lige, preko A2 dovodim do Prve divizije, također kao igrač i trener. S juniorima sam došao do finala prvenstva Italije, a talijanski reprezentativac Allessandro Bovo moj je "proizvod". Kada sam otišao iz Genove, tamo su stigli Božo Vuletić i Antonio Milat.
Lozica je sezonu odradio i u Cataniji, a početkom 1992. godine vratio se doma, kao trener Mladosti. U dvije sezone osvojio je prvi Kup Hrvatske i dva prvenstva, te igrao finale Kupa europskih prvaka s Jadranom. Poslije toga osnovao je klub Viktoriju, današnji Zagreb, a u biografiju mu treba upisati i organizaciju prvog ženskog vaterpolskog kupa. Tri godine zaredom osvajao je "žutu kapicu" Sportskih novosti kao najbolji igrač, od 1977. do 1979. godine, nakon čega je ona ukinuta, ali se ponovo pojavila početkom 21. stoljeća. Bio je izraziti strijelac, s neviđenom je lakoćom pogađao protivničke mreže, čak i "zatvorenih očiju" bio je opasan za sve svjetske vratare. Brz šut, i to na prvu, glavna mu je odlika.
– I danas pamtim pet pogodaka Kotoru, ali i pogodak s centra, nakon čega se publika podigla, pljeskala i – otišla s plivališta, u stilu – dovoljno smo vidjeli – rekao je Lozica koji je sa svojih 195 cm igrao na poziciji centra, no krasili su ga plivačka brzina, te najbrži i najprecizniji šut toga vremena, iako ga ni do današnjih dana nije mnogo njih sustiglo.
Imao je pregled igre, kao dešnjak znao se služiti i lijevom rukom, zapravo – bio je kompletan igrač. Poslije, kao trener, često je znao reći da mladi igrač ima pravo na grešku, sjećajući se valjda sebe i svojih početaka. Boško je svojedobno bio i najbolji igrač svjetski poznate Divlje lige u Dubrovniku, s Copacabanom. I danas ima društvo s kojim baci hakl barem jednim tjedno.
Odlazak Korčulana na studij u velike gradove nije tada bila neka novost, iz tadašnje momčadi sedmorica su studirala u Zagrebu, a osmorica u Beogradu. Prvenstva su se onda igrala u proljeće i ljeti.
– Potom dolazi faza nakon moje radne karijere. Relativno sam rano otišao u mirovinu, u 60. godini napunio sam 41 godinu staža. I tada je sin došao na ideju da bi trebalo neke stvari u Korčuli popraviti te krenuo u neke projekte. Veliki je to rad i odricanje, a bez ovih divnih mladih Korčulana koji se zaista trude i pomažu nam oko svega ne bismo uspjeli. Zadovoljni smo što Korčula postaje brend i što imamo potporu svih drugih sudionika u turističkoj ponudi. Korčula je danas destinacija na koju rado dolaze svi "VIP-ovci" svijeta. Prije dvije godine Beyoncé i njezin suprug s djecom su bili na Vrniku. Došli su brodom od stotinjak metara, normalno doručkovali, kupali se, ručali, pjevali u crkvici na Vrniku. Nitko od domaćih nije znao tko su oni. Kad su odlazili na brod, Beyoncé je pitala:
– A nitko se ne želi slikati sa mnom?
– Oprostite, a zašto – upitao ju je zbunjeno konobar.
– Žena je ostala šokirana. Svuda po svijetu trče za njom, traže intervjue, a ovdje su bili u miru, jer naši ljudi nisu ni znali tko su. I to je jedna nevjerojatna, ali istinita priča koja je pokazuje da nismo tu da potežemo ljude za rukav, već želimo da uživaju u svemu što naš otok pruža. Sretni smo kada dođu, ostavljamo im mogućnost da se odmore, da uživaju, tako da se nama već i prijatelji Novak Đoković, Goran Ivanišević i mnogi drugi rado vraćaju. Interesantno je da su se prije nekoliko godina Patrick Rafter i Novak Đoković upoznali na Malom Vrniku. Boravili su u dva apartmana, jedan pokraj drugog, priča nam Boško Lozica, te dodaje.
– Smiješno je bilo ovog ljeta nakon Olimpijskih igara u Parizu. Novak Đoković dolazi nam godinama i stalno ga zafrkavam da je OK to što je on svjetski teniski broj jedan, ali po sportu sam ja uspješniji od njega, jer sam imao srebrnu olimpijsku medalju, a on brončanu. Nakon Pariza dolazi on sa svojim brodom, veže se ispod kuće. Ja silazim pozdraviti ga i govorim:
– E, sad ti priznajem, sad si veći. A on već u rukama ima zlatnu medalju i ide se pohvaliti. Hoću reći, to je jedan Nole koji je prije svega čovjek i veliki sportaš. Ali među sportašima, i kad su različitih generacija, uvijek vladaju dobri odnosi.
Kad se izgradila dvorana...
Ako hoćeš rezultat, moraš puno raditi i žrtvovati se.
– Putem sporta naučiš da nema uspjeha bez upornosti. To mi se pokazalo puno puta, pogotovo u ekipnim sportovima gdje ovisiš o sucu i tome hoće li ti dosuditi nešto, ali u konačnici moraš prihvatiti. Nije uvijek povoljno za tebe, ali naučiš to prihvatiti, jer ne možeš promijeniti to što su dosudili. S druge strane, disciplina i rad koji su u sportu prisutni, to je robovski rad. Ako hoćeš rezultat, moraš jako puno raditi, moraš se žrtvovati. U moje doba nije bilo puno bazena i mi smo često trenirali u Šibeniku. Da vam sad netko kaže da se šetate 14 km svaki dan, rekli biste mu da je lud. Mi smo plivali 14 km na dan. Sada je to s razvojem došlo na optimalnih 5-6 km, ali prije 50 godina ta nam je kilometraža bila normalna. Da, bilo nam je teško, ali ako si htio rezultat, trpio si sve. Sport je odlična životna škola. U ekipnom sportu možeš zabušavati ako nemaš svoji dan, znaš da će ti prijatelji i igrači pomoći. Ali u individualnom sve sam guraš. Mi smo u Korčuli uvijek imali imali plivački dio treninga i svi koji smo poslije bili vrhunski vaterpolisti, bili smo dobri plivači i osvajali puno medalja za klub. Sportovi su srodni, nije nas bilo puno i normalno da smo uskakali jedni drugima, a to nam je na koncu i koristilo. Sport te svašta nauči i ako si malo pametniji, iskoristit ćeš to na pravi način i implementirati u svoj život.
Vi ste uspjeli iako ste trenirali u uvjetima koji nisu obećavali.
– Nažalost, u današnje vrijeme sve te društvene mreže, mobiteli, igrice, odvlače djecu od svega, pa i sporta. Mi smo živjeli praktički na ulici, došli bismo doma nešto pojesti i trčali natrag igrati se. Imali smo tu u Korčuli dvoranu sportskog društva Partizan koja je bila toliko mala, da se košarka mogla igrati samo četiri protiv četiri. Međutim, stolni tenis i druge sportove mogli smo stalno igrati vani s obzirom na povoljnu klimu. Čistili smo livade, radili atletsku stazu, a sve zahvaljujući entuzijazmu mojeg gimnazijskog profesora, pokojnog Milana Oreba koji nam organizirao rukometnu mušku i žensku otočnu ligu. Gradili smo sportska igrališta, a kad se izgradila dvorana, to je za nas bilo čudo. Međutim, snalazili smo se, ništa nam nije bilo teško. I danas kažemo da nije pravi Korčulanin tko nije znao igrati morešku, tko nije igrao ili plivao u KPK i tko nije dobrovoljni vatrogasac, kaže Lozica i dodaje:
– Siguran sam da je Korčula apsolutno najsportskiji hrvatski otok. Mi pričamo o vaterpolu i o KPK, u mjestu s 3,5 – 4 tisuće stanovnika. To je jedini klub na svijetu, jedino mjesto na svijetu koje ima europskog prvaka u vaterpolu. I to je bila zbilja generacija koju su 95 posto činili igrači koji su potekli iz kluba. No ne treba zaboraviti ni džudaša Žuvelu, veslačke sestre Jurković i Marija Todorovića koji je bio sjajan plivač.
>> Brončani vatreni otpisan je u klubu. Dinamo ga želi dovesti, ali postoji jedan problem
Ne razumijem svrhu ovog članka? Koga se promovira? Beyonce ili ovog starog vaterpolista? Ili Korčulu? Ali jedno je sigurno: sve te "zvijezde" ko fol žele ostati inkognito, a kada im to stvarno i uspije, razočarani su. Jer, iako suprotno tvrde, ništa im nije u životu važnije nego biti prepoznat!!!