Te sive listopadske nedjelje, nakon 714 dana, pisao sam 100. "Točku na i", a osjećao sam se gotovo isto kao svih proteklih tjedana – kao vječni putnik kroz našu korumpiranu i nemoralnu pustinju u kojoj nikada neću pronaći spasonosnu kap poštenja.

Jednom je veliki britanski državnik Winston Churchill rekao da je novinarski posao divan, ali zapravo je najljepši kada ga napustiš. No vjerojatno sam ipak mazohist koji nikada neće prestati vjerovati da iz naših pera mogu doprijeti poruke od kojih će društvo na koncu ipak imati koristi... I dok god bude ljudi poput moje muze Zdravka Mamića, pokušat ću ih natjerati na odgovornost koju imaju prema navijačima, ali i svim poreznim obveznicima čijim se novcem koriste. Osim ako nekako ipak ne uspiju pobijediti moje urednike...

Porazi i navijači nisu problem
A tjedan iza nas bio je sasvim običnih nogometnih sedam dana koje je zapravo potpisivao Zdravko Mamić. Dinamo, vrijedan 4,5 milijuna eura godišnje, koliko za svoje igrače plaćaju neki drugi, europski uspješniji klubovi, u znamenitoj amsterdamskoj Areni, koju je dvaput pokorio, nije stvorio niti jednu polupriliku. Još jednom, kao uglavnom svih godina Mamićeve vladavine, gledamo modre koji niti ove jeseni vjerojatno neće pronaći put u europsko proljeće. Kao i prethodnih godina svjedočimo jednoj vrlo problematičnoj sportskoj politici, u kojoj se kupuju slabi gastarbajteri koji gutaju milijune, a neka djeca zbog toga pate. No ne treba se tu optuživati Zorana Mamića, čije ime piše na plavim vratima sportskog direktora. To je rukopis bratskog tandema kojem je u tim transferima važno pronaći poslovnu, ne nužno i sportski uspješnu logiku. I iako sanja eurouspjeh, Mamić će nekako ipak moći zaspati i ne ostvare li modri željeni uspjeh.

Optuživat će se neki sudac, zla sreća te smijeniti trener koji ipak nije dorastao zadatku što je u ovom trenutku postavljen pred njega. U domaćim vodama nema ni približno uspješnog plivača, Dinamo će opet u svibnju biti prvak i nitko zapravo više neće ni postavljati pitanje eurorezultata, svi će gledati prema srpnju 2010. godine i nekom novom snu...

Neće Mamića previše boljeti niti to što će mu dio sjevera skandirati: "Odlazi iz svetinje!" jer BBB-ovci su podijeljeni na dvije frakcije. Na onu gerilsku koja želi rat i obračun s Mamićem i na onu drugu koja je spremna na "interesnu suradnju s makimirskim bossom". Sa zadovoljstvom će se Mamić nasmijati Igoru Štimcu u lice. Svojom diplomacijom uspio je srušiti ideju o smjeni u vrhu nogometnog saveza te o eventualnoj promjeni na izborničkome stolcu. Da, Mamić je tandemu Marković – Bilić omogućio ostanak u Rusanovoj.

Za kraj sam ostavio sjednicu Dinamove Skupštine koja je održana prošli ponedjeljak. U financijskome izvješću koje potpisuje Zdravko Mamić piše da je Dinamo završio 2008. godinu sa suficitom od 154 milijuna kuna. Bio je to aplauz na otvorenoj, oprostite, za medije, dakle za javnost, zatvorenoj sceni.

Tako je Mamić sam sebi dodijelio 'zlatnu kunu', hvaleći se da niti jedno poduzeće ne posluje tako uspješno, da je on supervješt gospodarstvenik, da njegova radna zajednica živi odlično i da je to čudo u godini u kojoj se gotovo svakodnevno zatvaraju tvrtke, a ljudi u povorkama dobivaju otkaze.

I kada napišem tekst prema kojem bi onda Bandić Dinamu, zbog toga što posluje uspješno, sljedeće godine mogao smanjti koji milijunček gradskog novca – Mamić izgubi kontrolu.

Taj nam novac pripada
– Tko vam daje za pravo da pišete protiv nogometa, sporta, Dinama! Što vam je klub kriv?! Nama taj gradski novac pripada!! – vikao je Mamić.

Prije dva mjeseca Bandić je najavio smanjenje godišnjeg proračuna, tada je Mamić nazvao Keruma i tražio pomoć, najavio da će za euroutakmice preseliti Dinamo u Split. Više od bilo čega Zdravko Mamić uzrujat će se kad mu netko spomene novac. Zapravo, jedinu njegovu svetinju.