Sve je počelo s Bretom i Jermaineom i zafrkancijom s ekscentričnim folk
duom iz humoristične serije Flight of the Conchordes. Nekoliko mjeseci,
tisuća kilometara i 31 sat putovanja kasnije, u veljači, ali i toplom
sunčanom Aucklandu, čekali smo autobus za centar. Gradsko je središte,
osim interesantne akomodacije, čitaj sobe bez prozora, jasno dočaravalo
značenje “azijske invazije”.
Kinezi, Indijci, nerazumljivi natpisi posvuda. Ipak, anglosaski štih
osjećao se i dalje u zraku, visoki stakleni neboderi, nezaobilazni
Skytower, sa 328 metara, najviša građevina na južnoj hemisferi i
anglikanske crkve na svakom koraku, kao i nazivi ulica odavali su
engleski utjecaj.
Glavna ulica u najvećem novozelandskom gradu zove se Queen street, oko nje smjestili su se brojni hosteli, restorani, mahom brze hrane, različitih predznaka i kafići, no ne u onom klasičnom hrvatskom obliku. Prva i vjerojatno najveća razlika, a ne odnosi se samo na ugostiteljske objekte, jest da se nigdje ne smije pušiti, tako da smo zapravo od ulaska u avion u Zagrebu do povratka bili oslobođeni duhanskog dima.
Pogled od 80 km
Prva atrakcija nakon izlaska iz superjeftinog i odlično smještenog
hostela, bio je posjet najvišoj kupoli Skytowera. Već na tom prvom
koraku, još pod dojmom vremenske razlike od 12 sati, zbog koje se ne
mora pomicati sat, vidjeli smo kako se uspješno kroji turistička
ponuda. Ništa, naravno, nije besplatno, ali odlična organizacija,
dostupnost i beskrajna ljubaznost do kraja avanture u “Zemlji velikog
duga bijelog oblaka“ natjerala nas je da do krajnjih granica ispeglamo
karticu.
Pogled koji se u sunačnih dana proteže i do 80 kilometara uokolo
impresivan je. U zemlji u kojoj je rođena ideja bungy jumpinga
adrenalinske ponude na svakom su koraku. Tako možete hodati na 198
metara visokoj platformi ili se odlučiti za base jump sa Skytowera.
U gradu s dvije luke odlučili smo provozati se onom tihooceanskom, kroz
Hauraki zaljev, u kojemu je smještena i najveća marina, dom Emirates
Teama New Zealanda i polazna točka za prestižno jedriličarsko
natjecanje Americas Cup, naravno, kada se održava u “gradu jedara”,
kako tepaju Aucklandu.
Osim što smo uživali u panorami grada s mora i pocrvenjeli za 15-ak minuta na ubitačnom novozelandskom suncu, vidjeli smo vulkanski otok Rangitoto. Baš je jedno od tih brdašaca, Mt Eden bio sljedeća destinacija.
Naš internet, priznajem Facebook, prijatelj Indijac Guriqbal Sandhu u
trampu za hrvatski nogometni dres pristao je biti naš vodič. Uz Mt
Eden, najpoznatiji vulkan je One Tree Hill, važna lokacija za Maore, na
kojemu je postavljen i obelisk na 100. obeljetnicu potpisivanja
primirja iz Waitangija. Glavno šoping-odredište je u dijelu grada koji
se zove Newmarket, pet kilometara jugozapadno od centra.
Noćni život u kojemu smo upoznali popularne izvođače Punjabi popa
temelji se na klubovima uz obalu Tihog oceana. Naš indijski prijatelj
nakon samo 40-ak minuta čekanja uveo nas je u jedan od njih. MTV
glazba, golemi maorski zaštitari, nezadimljen prostor i plaćanje
kreditnim karticama ono je što prvo, uz zaista veliku etničku
raznolikost, upada u oči. Cijene pića iste kao kod nas.
U administrativnom središtu sjevera Whangareiju divili smo se slapovima
i jednoj od brojnih kauri šuma, autohtonoj novozelandskoj vrsti zaista
velikog drveća od kojih su Maori rezbarili svoje oružje, kuće, ratne
kanue. Promet nije gust, što je razumljivo s obzirom na to da na 260
tisuća kvadratnih kilometara (površine šest puta veće od Hrvatske) živi
4,2 milijuna stanovnika. Benzin oko pet kuna u protuvrijednosti.
Na suptropskom sjeveru kiša. Ocean je zbog nemirna vremena djelovao kao
blatna kaljuža, no sa smirajem vremena probudila se i njegova ljepota.
Baza za istraživanje krajnjeg sjevera bilo je turističko mjesto Paihia
u slikovitom zaljevu Bay of Island, koji čini 140 otoka. Još jasniji
engleski utjecaj, s mnogo više maorskog stanovništva, brojne pješčane
plaže i za moj ukus preslaba ponuda morskih specijaliteta.
Do samog kraja Novog Zelanda Capea Reigne vodi makadamska cesta, koja
je izvukla najbolje od nas. Jedna od najpoznatijih razglednica
Aeoteraoe, svjetionik iza kojeg se spajaju Tihi ocean i Tasmansko more,
skrio se u magli, ali se i u takvom okružju isplatila duga vožnja do
njega i pogled prema snažnim oceanskim valovima niz litice.
Svi turistički autobusi 90-ak kilometara dugim poluotokom na kraju
Zelanda prema unutrašnjosti vraćaju se znamenitom Ninety Miles Beach,
golemom, 140 kilometara dugačkom plažom koja je zaista nevjerojatna.
Izboji vruće vode
Jedan od mnogobrojnih šumskih parkova, Waipoua forest na istočnom
dijelu Northlanda u svojoj gustoj prašumi dom je Tane Mahute, gospodara
šume, 51 metar visokog i 2500 godina starog kauri drveta, zbog kojeg
nam se, doduše, put natrag u Auckland oduljio kojih tri sata.
I dok na krajnjem sjeveru zbog lošeg vremena nismo mogli uživati u
pješčanim oceanski plažama, sve je popravio Coromandel, poluotok sat i
pol udaljen od Aucklanda, mjesto na koje Novozelanđani idu na godišnji
odmor. Malo mjesto Hahei okruženo je gustom subtropskom vegetacijom i
dvjema apsolutno prekrasnim plažama.
Nakon 40-ak minuta hoda kroz šumu izbijate na Cathedral Cove. Pijesak,
špilja, plavetnilo oceana, stijene neobičnih oblika, turisti od ranog
jutra. S druge strane mjesta Hot Water Beach, surferska plaža poznata
po izbojima vruće vode. U vrijeme oseke posjetitelji kopaju rupe u
pijesku, ispuni ih vruća voda i dobiju prirodan i besplatan spa na
pješčanoj tihooceanskoj plaži.
Da je gospodarska kriza uzela maha i na Novom Zelandu, potvrdio nam je
srpski emigrant. Inženjer Boško, iz hostela u Whakataneu na obalama
zaljeva, osjeća i te kako posljedice recesije.
Dok je njegova obitelj u Aucklandu, on se morao preseliti u četiri sata
udaljen gradić, sve zbog smanjenja troškova matične kompanije. Mjesto
koje zrači posebnom energijom je Rotorua. Ne samo zbog brojnih
geotermalnih čudesa, poput gejzira, ključajuće vode i nestabilna tla te
sumpornih bazena i vrućeg blata, u kojemu smo uživali u toplicama
prigodnog naziva Hells Gate, nego i zbog bogatog maorskog naslijeđa.
Oduševit će vas Maori i hrana iz zemlje
S osebujnom maorskom kulturom prvi smo se put sreli u obližnjem Waitangiju, gdje je 1840. potpisano primirje između maorskih poglavica i Engleza. Prekrasni 25-metarski ratni kanu i drvena kuća za sastanke zaista privlače ljepotom. A sam sporazum drugačije su interpretirali Englezi i Maori, naravno sve do 1970. na štetu domorodaca. U etno Tamaki selu, uz ratnički doček, običaje, tradicionalni ples “haku”, koji i All Blacksi, novozelandski ragbijaši, izvode prije utakmice, oduševila nas je hrana. Priprema se u zemlji, u dubokoj rupi – na vrućem kamenju slažu se slojevi hrane i nakon nekoliko sati serviraju.
