Ne spominjući izrijekom Vladu, šef države je kritizira s velesajamske govornice jer je još prošle godine upozoravao da dolazi ekonomska kriza. Šef Vlade iz Bruxellesa odgovara, ne spominjući pak Mesića, kako to da za velesajamskom govornicom nisu spomenuti pozitivni ekonomski pokazatelji.
Vjerojatno su govor pisali neki savjetnici, ali istrpjet ćemo ih još godinu dana, resko je odgovorio premijer i tako su oni koje još zanimaju oscilacije njihovih međusobnih odnosa dobili još jednu reprizu verbalnoga duela.
U grubom karikiranju, moglo bi se reći da je Mesićeva, kako on sam kaže "staračka", kapricioznost naišla na Sanaderov dalmatinski dišpet. Nije se dogodilo ni prvi ni posljednji put. Šef države i u prvom je mandatu držao gospodarsku situaciju kao najaktualniju rezervnu temu, u drugom to čini još izrazitije.
S vremena na vrijeme, on već niz godina prigovara Vladi zbog ekonomske politike s pozicija koje moderna ekonomija ne smatra osobito upotrebljivima, na što stižu odgovori iz Vlade u više ili manje uglađenom tonu i tu nema novih elemenata. Dapače, to repetiranje iste situacije, koje se uvijek iznova potvrđivalo kao neproduktivno, sad već prelazi u fazu zasićenja...
Vlada naime neće ekonomsku politiku ukalupiti u viđenja "Mesićevih savjetnika", kojima se pripisuje autorstvo predsjednikovih riječi u očitom nastojanju da se izbjegne javni sraz Banskih dvora sa šefom države. Mesić pak nema izravne ingerencije nad ekonomskim temama, pa se ne vidi dublja svrha kritičkih poruka iz ekspozea.
Jedino će i iduće godine moći reći da je "na vrijeme" upozoravao, kao što je kazao i sada, iako je teško vjerovati da je u rujnu prošle godine znao, recimo, za buduće potonuće Lehman Brothersa, oko kojeg se širi najnoviji val zabrinutosti i pesimizma na tržištu.
Trenutačno stanje u hrvatskoj ekonomiji odraz je u prvom redu podrhtavanja zbog potresa s epicentrom na drugom kontinentu, koji ima vrlo malo dodirnih točaka s ovim prostorima. U Hrvatskoj nije propala nijedna velika tvrtka, banke su u boljoj formi nego ikada, državne financije su pod kontrolom, inflacija je u fazi smanjivanja te se alarmantni tonovi vežu kao i dosad uz stanje vanjskoga duga i deficit platne bilance.
Ali kao što kaže jedan poznati hrvatski ekonomist, "alergičan" na svako verbalno prizivanje kriza "jer one mogu doći same", ako je zlo što Hrvatska malo izvozi, onda sada i u tome ima nešto dobra, jer barem neće, poput velikih izvoznika, osjetiti posljedice pada potražnje zbog recesije u svijetu.
Teško je objasniti i onaj dio Mesićeva govora u kojem se, prema novinskim citatima, konstatira da u Hrvatskoj već dva desetljeća nije sagrađen nijedan novi proizvodni pogon, jer ako ništa drugo, sagrađen je recimo Rockwool, dok bi se po poduzetničkim zonama u Dalmaciji i oko Varaždina, na primjer, našlo još sijaset drugih novih pogona.
Mesić je u mnogočemu u pravu, osobito kad govori o neracionalnoj državnoj potrošnji, bujanju administracije, razmetanju s rukometnim dvoranama dok bolnica na kraju grada tri desetljeća stoji nezavršena... U pravu je ako je htio reći da se s takvim problemima Hrvatska vrti u krug, da nema novih ideja ni vidljive reformske volje.
No velike ideje i reformski zahvati ne realiziraju se u formi solo nastupa za govornicom, nego za početak ipak u studioznijoj, timskoj atmosferi kredibilnih institucija i kreativnih pojedinaca. Zato od Mesićevih riječi u tom smislu opet neće biti velike koristi. Moglo bi se, dapače, govoriti o izvjesnim štetama jer javnost nije naklonjena nečemu što ipak miriše na međusobne svađe političara, od kakvih obično profitira netko treći.
