U doba dok sam bio pionir izlazio je list “Mi mladi”. Ne sjećam ga se
baš najbolje, ali se sjećam da smo mi mladi u to vrijeme bili neka
vrsta mirišljave vodice kojom je vlast najradije ispirala usta. Prema
onome što se govorilo i pisalo, valjda i u glasilu “Mi mladi”, mi smo
mladi bili najvažniji. Naša je bila sadašnjost, osobito budućnost, a na
neki način i prošlost, naravno, ona slavna, naša, jer i ona se stvarala
“dok smo mi bili mladi”.
Uvjet je bio da upijamo što nam se serviralo, da radimo što se od nas
očekivalo, da što manje pitamo, a što više slušamo i da stalno
sudjelujemo u bezbrojnim javnim ritualima s obveznom porukom da smo mi
mladi najvažniji.
Tko na te predstave nije pristajao, primjerice da kao papiga ponavlja
“da je napokon došlo vrijeme za mlade snage”, ne bi se dobro proveo. A
još bi gore prošao onaj tko bi u parole koje smo mi mladi verglali po
priredbama, akademijima i mitinzima uistinu povjerovao. Sve je počivalo
na izmišljotinama, pa je bilo logično što se jedinom zdravom
društveno-političkom aktivnošću smatrala gluma, od pionirske do
penzionerske.
Niti su mladi išta značili, niti je vlastodršcima do ikoga i ičega bilo
stalo, osim do vlastitih položaja i neograničene vlasti (koja se u
dramoletima za socijalistički puk nazivala narodnom ili socijalističkom
demokracijom, vlašću radničke klase, samoupravljanjem i sličnim
himerama).
No, tako je bilo nekad, u vrijeme kad je izlazio list “Mi mladi” i kad
smo mi mladi bili najvažniji (glupci) u državi. Danas bi, kad posvuda
oko nas divlja demokracija, sve moralo biti drugačije. Nekadašnje bi
kulise već napokon morale biti srušene, stare predstave demontirane, a
s njima onda i “mi mladi” kao nekakva posebna politička kategorija u
borbi za vlast (ili u igrokazima raznih partijskih vlasti).
A, evo, na sve se strane i na sva usta, bez ikakva kriterija i ukusa, u
recentnim medijima opet slave “naši mladi”. Smučilo mi se kad sam neki
dan u podnaslovu velikog novinskog članka našao onu staru odurnu
rečenicu o tome kako je “napokon došlo vrijeme za mlade snage u
politici”. Zar opet!
Kakve, molim vas, imaju veze politika i godine? Je li politička pamet,
sposobnost, poštenje, prodornost, odvažnost, vjerodostojnost,
efikasnost... u godinama ili u glavi i srcu? U kakvoj je to političkoj
prednosti mlada budala pred starom budalom? Dapače, kad je riječ o
politici, kad se bira između mladog, pametnog i sposobnog čovjeka i
starijeg, pametnog i sposobnog čovjeku, uvijek ću prednost dati
drugome. Jer ima i godine.
Ako su “mi mladi” uistinu sposobni i pametni, uspjet će u svemu, pa i
na izborima, ali najmanje zato što su mladi. Ako, pak, pristaju na
ulogu manekena stranačkih vrhuški (po uzoru na nekadašnje pionire),
nisu ni sposobni ni pametni i na izborima ih valja izbjegavati.
GOST SURADNIK
