Čak je deset posto novorođenčadi u skupini neurorizične djece i nužno je pratiti njihov razvoj.
Riječ je o prerano ili carskim rezom rođenoj djeci, blizancima, djeci čiji je APGAR manji od 7 ili koja su pri rođenju imala hipoksije ili konvulzije. Pripadanje neurorizičnoj grupi, objašnjava defektologinja Nataša Čičin-Šain, ne znači nužno da će dijete imati neku teškoću, no iskustvo kaže da se kod većine ipak javi neki problem.
U njezinom kabinetu Korneo najčešći su mali pacijenti koji imaju usporeni razvoj govora, logopedske probleme ili poremećaj pažnje.
Problemi motorike
– Neće sva rizična djeca razviti neku teškoću, ali ih treba pratiti. Većinom se kao prvi znak javlja problem s motorikom. Roditelji dijete odvedu na vježbe i tu terapija prestane, a kasnije se u školi pojavi problem s koncentracijom, grafomotorikom, ADHD, ADD... Tada je nešto teže riješiti problem jer se sve teškoće najbolje rješavaju do treće godine, kada se veze u mozgu mogu obnoviti uz vježbu – objašnjava N. Čičin-Šain.
Također, upozorava, roditelji i okolina prepoznaju dijete s poremećajem pažnje koja su hiperaktivna, dok druga skupina djece koja imaju isti problem ostaju nezapažena.
– Riječ je o djeci koja dugo ostaju udubljena, koncentrirana na neke stvari, takozvanim sanjarima. Ta djeca ne stvaraju problem svojim ponašanjem pa se ne prepoznaje njihov problem iako je riječ o poremećaju pažnje. Osobno mi se čini da se hiperaktivnost predijagnosticira jer su današnje generacije naučile sve odmah dobiti pa se njihovo nestrpljenje kad odu u školu i moraju poštovati neki red i nečiji autoritet ocjenjuje kao hiperaktivnost – kaže naša sugovornica.
Prepoznaje se sve više djece s autističnim teškoćama. Kod njih se sporije razvija govor ili se ne razvija, izostaje socijalni kontakt, ponajprije igra.
Važna terapija igrom
– Roditelji uglavnom prepoznaju problem oko treće godine života djeteta, no voljeli bismo da ih više uoči problem i da dođu. Kad djeca dođu kasnije, teže je raditi s njima jer su već usvojili neka negativna ponašanja. Djecu s autizmom, ovisno o težini dijagnoze, može se vježbama naučiti govoriti. No, ako se s njima ne radi, mogu postati i gori. Javljaju se frustracije, vrištanja – kaže defektologinja Nataša Čičin-Šain.
Djecu s autističnim poteškoćama može se prepoznati ako se ne igraju, odnosno ako njihova igra nije simbolička (npr. da voze automobile umjesto da ih slažu), ako ne žele igru u društvu, izostaju im pokazne geste... U kabinetu Korneo u terapiji koriste "floor time" terapije, metodu u kojoj terapeut pristupa djetetu slijedeći njegove interese, i terapiju igrom.
No, defektologinja N. Čičin-Šain ističe da izbor terapije ovisi o karakteru i problemu djeteta pa su za neke male pacijente korisnije strože metode koje stručnjaci u njihovu kabinetu ne primjenjuju.
>>Muški tinejdžeri pred ekranima 8 sati dnevno
