Dragi moji čitatelji, divim se sposobnosti nekih od vas koji ste u stanju raditi više poslova istodobno.
To su inače sposobnosti potrebne, primjerice, pilotima i nisu baš česte kod svih nas ostalih, recimo to tako, običnih smrtnika.
No, primijetila sam odavno da je nekim ljudima omiljeno baš tako raditi svoje svakodnevne poslove. Čini se da ih takav način rada zabavlja jer si na taj način ublažavaju dosadu koja bi ih pratila kada bi radili samo jedan posao.
Neki uče i slušaju glazbu. Neki rade neke kućne poslove, mehaničarske, električarske, voze automobil i slušaju radio. Neki pišu neki dosadni izvještaj, slažu podatke i još se dopisuju s dvoje-troje prijatelja na chatu, pri tome pomno prate situaciju na Facebooku, radio im svira pored uha, a kolega za susjednim stolom s njima počinje veseli razgovor. Nemam ništa protiv toga i ponovno kažem – divim se. Ipak, htjela bih reći kako takvo ponašanje podrazumijeva da stvarno radite više poslova paralelno, ali – uspješno.
Pod tim uspješno mislim i na kvalitetu i na rokove. Ako izvještaj, unatoč tome što ga sporo radite i kasnite, ima još i puno grešaka ili ste opet izostavili ispuniti neku rubriku, ne zamjeram – svi zaboravimo ponešto. Ali što ako to nije izuzetak nego pravilo?
Razmislite samo o tome, molim vas, bi li uzrok tih pogrešaka mogao biti u obavljanju više poslova odjednom? Jedan od trojice kolega s kojim se dopisujete piše: “Vidimo se u 20 sati”, a vi u izvještaju umjesto 2 automatski navedete 20 posto?
Pravo pitanje u ovom slučaju glasi: je li izvedivo pisati izvještaj te raditi još nekoliko poslova istodobno i pri tome zadržati punu koncentraciju, ne zaboraviti važnu stavku, ne pobrkati informacije ili su sve te pogreške česta, ali i nužna popratna pojava?
Koliko, naime, paralelnih poslova možete uistinu raditi da zadovoljite kvalitetu? Razmislite: možda je ipak bolje napraviti jedan posao manje, a sve ostale napraviti dobro i na vrijeme...
Što će reći Pero dok se dopisujete s Vericom ako umjesto Verici napišete njemu: „Ne mogu navratiti kod tebe, draga, jer me onaj glupi Pero pozvao na neku dosadnu večeru”.
Možda su pogreške dio naše (ne)svjesne želje da se spasimo od naše drage s kojom se onako usput dopisujemo. Nego tko će se uopće htjeti s vama dopisivati kad šef povuče mogući potez nakon što vidi izvještaj?
To pitanje svih pitanja meni zvuči psihologično, a vama?
>>Svakodnevni teror reklama ubija naše psihičko blagostanje
>>Drago dijete, ti samo uči – odavno je mit, jer posla u struci nigdje nema
