Ne vjerujem u Boga, nego u svog psihoterapeuta.
S ovom izjavom oskarovke Julianne Moore sve se više ljudi može poistovjetiti. Leći na kauč i govoriti što te muči postala je svojevrsna moda. Slaže se s tim i ugledna psihologinja i profesorica na Filozofskom fakultetu u Zagrebu Nataša Jokić Begić. No s druge strane, dodaje, raspala se temeljna obitelj, prijateljstva, a svakom je čovjeku potrebno da ga netko sluša, prihvaća, da ga u razgovoru usmjeri. Psihoterapeuti su ušli u prostor u koji je prije ulazila obitelj, prijatelji, svećenici.
Zašto su ljudi sve nesretniji?
Otkad je čovječanstva, nema boljeg i sigurnijeg svijeta. Sve nam je dostupno, imamo informacije, možemo se brinuti za sebe... Ali nesretni smo jer je sreća stavljena kao imperativ. Mislimo da stalno moramo biti sretni, a sreća je kratkotrajno, prolazno stanje. Ne trebamo biti nesretni ako nismo svaki dan sretni i to doživljavati kao golem pad i kao nešto što treba popraviti.
WHO drži da će depresija 2020. godine biti druga bolest.
Da, u razvijenom svijetu, jer zapadna civilizacija kontinuirano postavlja letvicu na razinu izvrsnosti u svemu: izgledu, osjećajima, zaradi... Svim očekivanjima... Stalno imamo ljude koji to pokušavaju doseći, a to je nedostižno i onda su nesretni. Proizvodnja tog nesretnog osjećaja povećava vjerojatnost i razloge zašto su ljudi svi jadniji. A život nekada nosi dobro, a nekada loše.
I ne treba ga uvijek shvaćati preozbiljno?
Sve loše što možete riješiti probajte riješiti kako možete. Kad se suočavamo s problemima koji su nerješivi, a ima i takvih, najbolje im je pristupiti koliko se može na humorističan način. Život nije torta sa šlagom. Nosi sa sobom i puno nevolja koje smo sposobni preživjeti.
Je li čovjek snažno biće?
Izrazito. Na ljude i ljudsku snagu treba gledati jako pozitivno jer smo sposobni za velike životne bitke. Jedina je nevolja danas što nam život ne nudi te velike bitke, nego male, a mi onda za to upotrebljavamo veliko oružje koje u sebi imamo. Nekad se prije naš živčani sustav za borbu ili bijeg uključivao kada smo bili suočeni sa zvijeri koja nas je napadala. Danas na šefovu primjedbu odreagiramo kao što je naš predak reagirao na lava.
Što raditi u tim situacijama?
Treba upotrijebiti razum, biti svjestan svoje hijerarhije prioriteta. Pitati se za što se zaista želim boriti, a koja je to bitka u koju i ne moram baš ući. Dobro se nekada sabrati, stati sa strane, pričekati da određena situacija prođe.
Nisu li se danas prioriteti poremetili?
Mi smo kao bića uronjeni u socijalne kontekste i oni određuju prioritete. A socijalni kontekst zapadnog društva jest maksimalno potrošačko društvo gdje nam se kontinuirano nameće niz potreba koje mi kao osobe ne bismo imali da ne živimo u ovom društvu.Sve se sve nudi, ali je sve više onih koji mogu samo gledati.
To je raslojavanje društva koje je donio kapitalizam. Mi to nazivamo nepravdom. Da razgovarate s nekom Amerikankom, ona bi to nazvala životnom činjenicom. To je svjetonazor koji je došao s liberalnim kapitalizmom koji spušta sve na darvinističku filozofiju – tko je jači, taj će uspjeti. Cijela zapadna civilizacija tako funkcionira.
Taj stil života donio je nove ovisnosti. Poput radoholičarstva. Sve je više ljudi koje jedino posao ispunjava, ali i rastužuje?
Ako je rad mjesto gdje dobivam pohvale, dobar osjećaj, financijsku stimulaciju, onda ću uskoro početi raditi ono što mi stvara ugodu i samo ću se trsiti i trsiti da doživim tu istu ugodu koju sam doživjela na početku. Ovisnik kontinuirano trči za tim osjećajem, ali on postaje nedostižan. I uskoro imamo čovjeka ovisnog o bilo čemu, o poslu, šopingu, ljubavi, vježbanju, sunčanju u solarijima...
Zašto vama ljudi dolaze?
Danas je najveći problem nezaposlenost i sve što iz toga proizlazi. Ako maknemo taj dio, rekla bih da ih najviše dolazi radi problema u odnosima, posebice bračnim odnosima, problemima s djecom, sa strahovima. Mladi dolaze zbog problema u učenju, strahova od škole, a djevojke često zbog poremećaja hranjenja. Sve više vidimo i poremećaje kockanja.
A što muči vjenčane?
Najčešće osjećaj otuđenosti. Ne znaju dobro komunicirati pa se udalje. Dok su djeca mala, nekakva kohezija još postoji, ali kad su odrasliji pa kad ih treba razvoziti po svim mogućim aktivnostima, supružnici se počnu osjećati i ponašati kao dva radna druga. Počinju živjeti kao dva cimera koji imaju suživot organiziran samo oko aktivnosti, ali ne i emocija. Vrlo često u zadnje vrijeme nam se parovi javljaju zbog seksualnih teškoća. Moguće i da su ljudi otvoreniji govoriti o tome nego su bili prije. Ali, može biti i da se seksualni problemi sve više javljaju. Često vidimo problem koji prije uopće nismo zamjećivali kao što je problem nedostatka seksualne želje kod muškarca. Često na bračna savjetovanja dođu žene nesretne jer nemaju seksualne odnose i jer muž stalno govori da je umoran, da ne može, da mu se ne da... A kad razgovarate s njim, vidite da se radi o prezasićenosti poslovima, brigama i to je to što uništava kvalitetu života. Često čujemo da se seksualni odnosi poboljšaju u vrijeme godišnjih pa je to i putokaz.
Dakle, treba težiti slobodnom vremenu?
Da. I treba shvatiti da su naši odnosi s ljudima dio naše odgovornosti i treba ih njegovati. Ljudi se danas prema braku odnose kao što se odnose prema stvarima. Pokvari se hladnjak, bace ga, a prije su ga popravljali. Tako je i s odnosima.
Hoće li brak opstati?
Statistika kaže da je sve manje brakova i da ih se sve više raspada. Brak je forma koja možda više ne odgovara modernom društvu, ali držim da će ljudi uvijek težiti nekom obliku partnerstva.
>>'Vjernik sam, ali ne mislim da Crkva ima monopol nad Bogom'
>>Klasičan će brak ostati dominantan
>>Svaki četvrti brak u Hrvatskoj puca, preljub je jedan od tri najčešća razloga
Pa upravo zato što ne vjeruješ u Boga zato ti i treba psihoterapeut. Interesantno da je na toj nevjeri i egoizmu nastala nova struka. Juliana nisi loša glumica ali si još nedozrela. Kad upoznaš sebe upoznati ćeš i Boga i i nikakav terapeut ni tebi niti bilo kom drugom više neće trebati.