Sve domoljub do domoljuba koji zemlju žele učiniti boljom i pravednijom za život, ali stalno u prvi plan ističu sebe, odnosno svoje stranačke pa i osobne animozitete i ideološke nesnošljivost. Čelnici Domoljubne koalicije i Hrvatske raste ne mogu jedni s drugima, Stipe Petrina, a vjerojatno još neki iz Mosta, ne mogu ni s jednom ni s drugom koalicijom. Premda, nisu zastupnici Mosta krivi što je politička situacija u zemlji dovedena u stanje neizvjesnosti i iščekivanja, već prije svega odnos između dviju vodećih koalicija koje se ne usuđuju izabrati za budućnost HDZ-a i SDP-a možda i gubitničku, ali za sve druge dobitnu kombinaciju. Ali, to samo znači da ni jednima ni drugima domovina nije uvijek iznad svega, kako verbaliziraju, već su si sami sebi, odnosno vlastiti identitet, ipak najvažniji. I, stoga ne treba svaljivati na Most teret koji oni nisu tražili, već su ga stjecajem političkih okolnosti dobili. Dakle, ne vuče nas 19 članova Mosta za nos!
Nadalje, kakva su to pitanja tko su Božo Petrov, Stipe Petrina i ostali i kakve sposobnosti imaju za vođenje države!? Njih su birači izabrali, sviđalo se to bilo kome od nas ili ne. A što je to Zoran Milanović bio prije nego je postao predsjednik Vlade? Na kojoj općini ili gradu se prethodno dokazao sposobnim voditi bilo koji veći sustav? A da ne govorimo o ministrima, od kojih je nekima ta dužnost bila prvi konkretni posao koji su radili u životu.
Tko donosi odluke uime Mosta, Petrov, Nacionalno vijeće ili 19 izabranih zastupnika, jednako je opravdano ili suvišno pitanje kao i pitanje tko vodi Domoljubnu koaliciju i Hrvatsku raste. Ima li Milivoj Špika iz BUZ-a u Domoljubnoj koaliciji jednako značenje, iako je izabran sa 131 preferencijalnim glasom, kao i Karamarko. Ili, što bi Mario Klobučić (266 glasova), Irena Petrijevčanin Vuksanović (466), Ivica Mišić (870), Juro Martinović (919), Gordana Rusak (1209) i Josip Katalinić (1211) bili bez Mosta, a što Most sa 302 tisuće glasova bez njih!?
U aktualnoj fazi pregovora legitimno je da Most “svaštari” birajući si prikladnijeg partnera. Most su birači izabrali zato što su drugačiji od dviju najvećih opcija, zbog reformi, zato što su se dokazali da im je javno dobro prioritet na javnoj funkciji te što su ustrajni u realizaciji obećanja. Za što god se opredijelili, dio svojih birača će razočarati, ali dok se god budu držali tih vrijednosti, zbog kojih su za njih glasali i lijevi i desni, imat će povjerenje svih, pa i onih koji nisu glasali za njih.
Mostovo inzistiranje na reformskoj vladi ima i te kakvog pravnopolitičkog opravdanja, ali je i objektivno njihova najprikladnija izlazna opcija u slučaju ponavljanja izbora.
U tomu im ni Ustavni sud ne može pomoći iako su i ovi izbori provedeni na protuzakonit način jer čak osam od deset izbornih jedinica odstupa od prosječnog broja birača za više od dopuštenih +/- 5 posto, Ustavni sud neće zbog toga poništiti izbore, jer to ipak nije imalo bitnog utjecaja da bi ih se stoga moglo proglasiti neustavnima. Iako glas birača u IV. izbornoj jedinici ima čak 26,55 posto veću vrijednost nego u IX., a 14,92 posto veću od prosjeka. Naime, dvije vodeće koalicije u tih deset izbornih jedinica osvojile su po 56 mandata te se i u glasovima neznatno razlikuju. Da je Hrvatska jedna izborna jedinica, osvojili bi svaka po 50 mandata, Most 20, Živi zid šest, Bandićeva koalicija pet, ORaH, Naprijed Hrvatska, HDSSB, IDS i U ime obitelji jedan. Prema tomu, i da izborne jedinice zadovoljavaju zakonski kriterij, odnos snaga oko formiranja vlade ne bi se bitno promijenio. Premda je aktualna situacija ipak drugačija nego nakon parlamentarnih izbora 2011. kad je Kukuriku koalicija pobijedila s nadmoćnih 80 mandata, teško je očekivati da bi Ustavni sud zakomplicirao političku situaciju odrješitim “bilo je dosta”.
Nakon očitovanja Ustavnog suda, Hrvatski sabor se na poziv predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović mora konstituirati najkasnije u roku od 20 dana, i to tako da većina izabere predsjednika. To znači da bi se Most ipak do tada trebao odlučiti. Ili, pregovori se mogu i nastaviti, ako se s obje vodeće koalicije dogovore o izboru predsjednika Hrvatskog sabora i sastavu Mandatno-imunitetnog povjerenstva. Svim zastupnicima to bi bilo u interesu jer, čak i ako se pregovori oko mandatara Vlade izjalove te raspišu novi izbori, svaki od njih 141 dobivao bi šest mjeseci punu te šest mjeseci pola plaće bez obzira na to hoće li opet biti izabrani. To znači da bismo više mjeseci plaćali čak tri saborske ekipe. Kako ionako jača pritisak na 19 Mostovih mandata, u tom bi slučaju riskirali da se sav gnjev birača na ponovljenim izborima obruši najviše na njih.
zamislite koja smo mi država.....kada se Crkva grčevito bori za stranku koja je uništila i opljačkala narod......E nećete razbojnici !!!