“Zmija gleda žabu. Žaba plače. Jadna žaba.” Tom je umotvorinom, koju je nazvao haiku pjesmicom, barba Luka navodno oduševio Japance prilikom nedavnog posjeta toj zemlji. Dok je premijerka obavljala dubinske analize kako bi se sigurnije osjećala na konju kojeg je zajahala – iako je slučaj Milana Bandića, koji je radio kao konj, pokazao da to s konjima ne donosi uspjeh, a i Nadan Vidošević je pokazao da se s konja može i pasti – Luka Bebić se uživio u japansku tradiciju. No “hrvatski haiku” bi trebao glasiti posve drugačije. Recimo:
“Premijerka gleda narod. Narod plače. Jadan narod.” Jer kada se mjere prevedu na običan, svakodnevni život, onda to zna izgledati prilično komično iako ta zbog te vrste humora koji država uporno testira na svom narodu u pravilu naviru suze na oči. Prije svega jer se potvrđuje narodna mudrost da država nikada ne daje, ali zato uvijek uzima. A u hrvatskom slučaju nakon Vladinih mjera bogati ostaju bogati, siromašni ostaju siromašniji, a oni koji su između te dvije krajnosti, njih 360 tisuća koji imaju plaću iznad šest tisuća kuna, plaćaju ceh.
Iako još nikome nije palo na pamet da predloži da građani dignu kredite i tako vrate državni dug, nije još kasno. I to bi bila mjera koja bi pomogla državi jer očito je najvažnije da državi bude dobro. Jer ona za razliku od većine običnih građana ne plaća svoje dugove na vrijeme, teško se odriče svojih privilegija i kada počinje štednju uvijek se pobrine da drugi štede umjesto nje.
Zasad je, naime, unatoč svim naporima vladajućih i njihovih stručnjaka da narod uvjere u suprotno, dokazano da će ceh platiti radnici, studenti, umirovljenici i nezaposleni. Kako kojom mjerom, te će se kategorije od ugroženih odjednom preseliti u dobrostojeće da bi im se moglo uzeti. Pa će umirovljenici, koji su bili granični slučaj, izgubiti besplatno dopunsko zdravstveno osiguranje, oni koji su ga plaćali izgubit će to kao poreznu olakšicu. Izračuni koje rade obitelji koje imaju studenta ili studente već strahuju od cenzusa koji će se odrediti.
Razmišljaju gdje će dignuti kredit da plate školsku godinu jer su mnogi od njih računali i povratom poreza na ime poreznih olakšica pokrpati rupe. Oni koji su podigli kredite za stan nemaju više pravo na povrat poreza te se mjera koju je država nešto prije odredila – da će sa 200 eura po kvadratu subvencionirati one koji ulaze u stambeni kredit – čini posve besmislenom. Kome se tu uzima, kome daje, nikome nije jasno. A još je manje jasno što će od tih ušteda doista biti, a što služi samo za krpanje rupa.
Istodobno, jedan od prijedloga – da se objavi lista poduzetnika koji su najviše dužni – HUP je odbio. Ne žele da se iz toga iščita stvarna slika njihova položaja, da se vidi na čemu se temelji hrvatsko gospodarstvo: na dizanju kredita, neplaćanju dobavljačima i malim radničkim plaćama. Brzi su kada treba dijeliti savjete Vladi i radnicima, nimalo voljni igrati otvorenih karata. Kao što neki ne daju da se objavi Registar branitelja kako se ne bi vidjelo tko je stvarno zaslužio svoj status, a tko ga je dobio samo da bi se koristio povlasticama, tako i mnogi poduzetnici ne daju da se objavi njihov registar. Mnoge bi maske pale kada bi narod vidio na čemu se oni drže.
No, vlast ima obrazloženje i za to. Nije dobro udarati na bogate jer se narušava pozitivna klima za ulagače, čulo se u obrazloženju poštede onih koji najviše imaju. Dobro je znači udarati na one koji imaju puno manje, kakva je njima klima, nikoga nije briga. To što će oni završiti pod ovrhama i s osobnim bankrotom, što će se stanovi koje otplaćuju vratiti bankama, kao da nikoga nije briga.
Vlast će se još jednom na leđima sirotinje pokušati izvući. Taj konj na kojem jaše premijerka sastavljen je od onih koji trpe, onih koji su nekako držali glavu iznad vode i onih koji već dugo strahuju da će posve potonuti. Stvaranje nove sirotinje nije put u blagostanje.
Zaplakat će vlada