Je li tko pokušao napraviti popis uspješnih Hrvatica i Hrvata koji žive i rade u Americi, a poznatiji su u novoj domovini nego u vlastitoj u kojoj su uglavnom i završili fakultete te krenuli u svijet? Taj bi popis bio dugačak.... Vinar Miljenko Grgich, znanstvenik Marin Soljačić, gastronomska zvijezda Lidija Bastianich, profesori i liječnici Mirjan Damaška, Zlatko Bačić, Vedran Deletis, Hričak, Iva Fattorini, Tomislav Mihaljević, lobisti Steve Rukavina, John Kraljic, Danica Ramljak,......
Tužno je s jedne strane što brojni hrvatski stručnjaci i uspješni poslovni ljudi žive u Americi jer je to intelektualni i poslovni gubitak za Hrvatsku, ali s druge strane upravo su ti ljudi najveći veleposlanici i promicatelji hrvatskoga imena i sposobnosti te dokaz da hrvatski čovjek uspijeva i u novim sredinama i može biti globalno poznat. Kad se govori o dijaspori ili o izvandomovinstvu, u Hrvatskoj mnogi odmahuju rukom tvrdeći da su to nebitni ljudi, da je njima „lako tamo vani“, da su bogati, kao da im je sve palo s neba, te se njima ne treba baviti niti im davati ikakvu važnost.
Iseljeništva se svi sjete pred izbore, jedni im tepaju očekujući glasove i novčane donacije, drugi ih prozivaju ili predlažu ukidanje glasačkih prava, ali nitko ozbiljno ne progovara o ljudskom, intelektualnom i poslovnom potencijalu koji Hrvatska ima u tim ljudima, pa će se nakon studenoga vjerojatno opet ta tema potisnuti barem do predsjedničkih izbora.
Sto smo puta pisali o financijskoj potpori koju imamo iz iseljeništva, o snazi njihovih dolara koji se šalju obitelji i rodbini, o koristi za cijelo hrvatsko društvo i gospodarstvo od toga da kupuju stanove, grade kuće, ljetuju i dovode prijatelje da upoznaju Hrvatsku te su najveći potrošači od svih stranih gostiju koje imamo. Bez njih je bilo nemoguće prvih godina stvaranja Hrvatske, posebno tijekom agresije na našu zemlju, a bez njihovih deviznih doznaka mnoge bi hrvatske obitelji i danas živjele još teže.
U otvorenim, često emocijama nabijenim razgovorima, znaju mi reći da pišem kako treba potaknuti hrvatsku Vladu i sve političke stranke da nakon 17 godina odgovorno i temeljito razmotre kakvu sve korist i pomoć ima Hrvatska od svojih građana raseljenih širom svijeta te pronađu složno modus po kojem bi ih motivirali na ulaganje i povratak te veći angažman u hrvatskoj politici.
Vrijeme strančarenja u iseljeništvu je završeno. Oni vide veću sliku Hrvatske od one uskogrudne koju za svoje interese promiču neki nadobudni predstavnici kojih ima u svim političkim strankama. Ako već ne zaslužuju svoje ministarstvo, onda je minimum ured pri Vladi u kojem će se primati njihovi prijedlozi, molbe i zahtjevi te o kvalitetnim projektima izvještavati premijera i predsjednika.
Nije dovoljno napraviti buku pred izbore da bi se u Saboru dobilo predstavnike s liste za dijasporu ako se svake četiri godine ne rezimira što su ti zastupnici napravili ili koliko su pomogli da se iseljeništvo aktivnije uključi u hrvatsku stvarnost te koliko ih se vratilo u domovinu. Važno je i to da osoba koja će voditi takav državni ured ima volje, strpljenja i znanja za rad s iseljenicima koji često ne prepoznaju državu i društvo koje su napustili kao djeca ili mladi. Ne samo po gospodarskom napretku, infrastukturi i modernijem stilu života koji svi podupiru nego i po nemoralu, korupciji, nepoštovanju malog čovjeka i obezvređivanju vrijednosti koje neku sredinu čine demokratskom i srednjoeuropskom.
Kao što nam je stalo do mišljenja Bruxellesa gotovo u svakom dijelu našeg života, što postaje groteskno, trebalo bi nas zanimati i što to iseljeništvo misli o nama i kakvim zapravo doživljava svoju Hrvatsku. Na kraju svega, iseljenik će, koliko god bio razočaran, uvijek znati oprostiti i pomoći Hrvatskoj, a ponaša li se tako i Bruxelles?
