Ako Slovenija ukine blokadu s hrvatskih pregovora, oni još uvijek mogu završiti do kraja godine. Ta nam se mantra u zadnje doba svakodnevno ponavlja. Zatim joj je dodana još i nepotrebna euforija zato što je na kraju Bruxelles oko granične arbitraže u svojem posljednjem prijedlogu “uzmi ili ostavi” prihvatio više naših, a manje slovenskih argumenata.
I mi smo ih taktički brzopotezno prihvatili, iako ne i jednoglasno u Saboru kako se priželjkivalo, jer su pogriješili prsti Vesne Pusić. Tako smo Slovence stjerali u kut i sad se čeka njihov odgovor. Taktički dobar potez, a i naša tiha diplomacija očito je dala rezultata. Iako je svakome pametnome jasno da su pravni argumenti više na našoj strani, jer se inače Slovenci ne bi toliko opirali Međunarodnom sudu pravde. No euforija je otišla predaleko, jer joj je debeli povod u lokalnim izborima, iako su nas dobronamjerni zapadni političari upozoravali da ne budemo toliko euforični. Jer ćemo tako samo Slovencima dodatno otežati izlazak iz i ovako njihove neizvjesne situacije u koju su se oni sami doveli slijepom ucjenjivačkom politikom prema Hrvatskoj i stalnim teritorijalnim pretenzijama.
Politikom koja nije od jučer, jer ona svoju konstantu ima još od početka 90-ih, najviše u ikoni njihova donedavnog ministra vanjskih poslova Dimitrija Rupela. Toj rupelovštini Slovenci sad daju danak. Ali nama je i te kakav interes da se Slovenija iz toga izvuče, i zbog njih samih, i zbog nas, i zbog EU. Koliko god mi bili u pravu, i imali sad taktičku prednost, niti smo sa Slovenijom u ratu, niti je priča o granicama gotova. Slovenski novinski komentatori počinju sad pisati da je blokada hrvatskih pregovora bila greška, pa je lako moguće da se sad priprema teren za novu slovensku odluku za koju će trebati i medijska podrška.
Ova euforija, međutim, ima još jednu zamku. Jer kao da ispada da ćemo bez problema u EU ako se dogovorimo sa Slovencima. To bi bila totalna zabluda. Jer granično pitanje će se riješiti ovako ili onako, ali naši problemi i dalje ostaju isti. Nema nama EU dok zaista u pravom smislu ne reformiramo pravosuđe, javnu upravu i dok se na svim razinama ne obračunamo s korupcijom! Bez toga nam nema ni EU, ali ni države kakvu svi mi priželjkujemo! Grdno se varaju oni da je suđenje Branimiru Glavašu jedan od glavnih testova hrvatskog pravosuđa. Ne, nije!
Hrvatska će biti pravna država tek onda kad se svaki pojedinac bude osjećao ravnopravnim pred zakonom i kad sudovi u razumnom roku budu donosili presude, a ne da se na prvo ročište čeka i po nekoliko godina. Jer pravosuđe se treba reformirati zbog svih hrvatskih građana, a ne zato što se mora znati nositi s Glavašem ili nekim drugim razvikanim slučajem. Ista je stvar s javnom upravom, bolje rečeno birokracijom. Nema napretka države dok ona diktira život građana, a ne da bude servis građana. O korupciji pak ne treba uopće trošiti riječi. Svi znamo da je svuda oko nas. Istarskih “Ipsilona”, kako je nazvana akcija protiv Dražena Golemovića i njegove hobotnice u istarskim državnim strukturama, ima i u drugim lokalnim sredinama. I svi za to sve znaju, to je “javna tajna”, kao što se sve javno znalo i za Golemovića, ali se po tome najčešće ne “čačka”. Zasad.
Ne trebamo mi našu državu urediti zbog EU niti zbog ikoga drugoga. Državu moramo imati uređenu ponajprije zbog nas samih, i kakvu zaslužuju hrvatski branitelji, posebice oni koji su svoje živote dali za nju. Ta država nikako nije i ne smije biti (polu)mafijaška, nego pravedna i socijalna. Ali se svih ovih godina pokazalo da nam treba tutor sa strane kako bi se u nas nešto pomaknulo nabolje. Zato nam treba i EU, da nas potakne na reforme. Ali one ne ovise o birokratima u Bruxellesu, nego o nama samima. Jer stara poslovica uči: “Kako siješ, tako ćeš i žeti.”
