Neki dan me na Jelačić-placu zaustavilo dvoje mladih ljudi, cura i momak, s ruksacima na leđima, očito turisti. Upitali su me gdje se nalazi glavni zagrebački trg. Kad sam im rekao da na njemu upravo stoje, oni su se silno začudili. Na kraju su se zahvalili i otišli, ali nisam siguran da su mi povjerovali. Ostao sam ondje čudeći se njihovu čuđenju. Pitao sam se što ga je izazvalo.
Ali, bilo mi je teško misliti, jer je treštala zaglušna glazba, a s njom se nadvikivao nekakav spiker urlajući kao mahnit. Nisam ni vidio gdje se taj spiker nalazi, jer bili su ondje nekakvi panoi, pa barake, pa zastave i sto čuda.
Tako mi je sinulo: ono dvoje nije mi povjerovalo zato što im nije išlo u glavu da se takve budalaštine mogu događati na središnjem trgu metropole. U normalnom svijetu – tamo odakle su ti turisti došli – glavni trgovi postoje zato da se ljudi po njima šeću, da sjede u kavanama, da čitaju novine i hrane golubove. A u Zagrebu Trg služi tome da se ondje na prolaznike atakira bukom i najnižim oblicima zabave.
Zagrebačko poglavarstvo pati od čudovišne fiksne ideje kako je građanima u gradu dosadno. I, zato se Jelačić-plac pomalo pretvorio u provincijsko vašarište. Najprije su se na njemu organizirali samo dočeci Nove godine, pa onda poneki doček važnih sportaša, pa poneki koncert. A budući da su neki od tih događaja imali povijesnu važnost, mnogi su ljudi poželjeli i sami ući u povijest, pa su se ponudili da će se i oni na Trgu producirati.
A poglavarstvo je povjerovalo kako mu je to jeftin način da pridobije naklonost svojih birača. Tako na Trgu danas traje neprekidni dernek, proštenje i kirbaj. Ili su ondje nekakve tezge gdje se prodaju drangulije kao na seoskom sajmu, ili se instaliraju zvučnici pa nam nekakav drekavac probija uši, ili je kakva dobrotvorna akcija, pa sve zatrpaju prigodni baloni i stolići za potpisivanje peticija. Zimi čak naprave i klizalište.
Zaboravili smo kako Trg zapravo izgleda, jer on već odavno ne liči na sebe. A što je najsmješnije, te tobožnje senzacije uopće ne privlače mnogo ljudi, nego svi gledaju kako da što prije odande pobjegnu. Ukratko, krajnje je vrijeme da se nešto učini. A da bi se znalo što treba učiniti, valja najprije shvatiti da narodno veselje nije jedini oblik zabave, i da narodna veselja pripadaju u vatrogasni dom, a ne na glavni gradski trg.
Pa ćemo onda lijepo na Gradskoj skupštini izglasati uredbu prema kojoj se na Trgaču samo iznimno smije nešto prirediti, a i to ne više od dva ili tri puta godišnje. I kvit. A ne da se odluke o tome donose od slučaja do slučaja, pa se onda na tome skupljaju kojekakvi poeni. Ako smo zabranili da se ondje drže politički skupovi, zabranimo i sve ostale. Odavno je rečeno da je sve politika.
