U kakvoj mi to zemlji živimo?, bila je prva reakcija dvojice prijatelja
na vijest o umorstvu Ivane Hodak. Zašto je smaknuta usred bijela dana,
je li se sama zamjerila nekome ili je životom platila zato što je
nečija kći, prijateljica, djevojka?
Kome je upućena ova krvava poruka, njezinim najbližima, ministrima,
premijeru, predsjedniku? I nakon što ostane tisuću pitanja bez
odgovora, građani ove zemlje znat će samo jedno – nismo sigurni na
ulicama svojih gradova, nema više sigurnih ni na pragu svojih domova, u
svojim naslonjačima, a nisu sigurna ni naša djeca.
Osjećaj nemoći, grč u želucu, pritisak u prsima, reakcija na vijest o
brutalnoj likvidaciji mlade i perspektivne zagrebačke odvjetnice, nije
ništa drugo do strah, a taj strah doista je zavladao cijelom Hrvatskom.
“Imam troje djece i preživio sam pakao Vukovara. Vjerujte mi, sada se
bojim više”, drhtavim je glasom govorio čitatelj koji je nazvao
redakciju.
“Što se to događa u našem gradu, učinite nešto”, vape stotine
uznemirenih građana.
Doista, u kakvoj mi to zemlji živimo? U školi su nas učili da svaka
moderna država počiva na četiri temelja: slobodi, jedinstvu, bratstvu i
– sigurnosti. Sutra bismo trebali slaviti samostalnost naše mlade
države za koju smo u zanosu devedesetih vjerovali da će biti upravo to.
A jesmo li u tome uspjeli? Jesmo li slobodni i sigurni? Krvavi tragovi
na stubištu kojim je svakoga dana Ivana odlazila na posao i vraćala se
kući dokazuju da nismo.
Sustav vrijednosti hrvatskog društva dugo je godina nakaradan, okrenut
naglavačke. Klanjamo se lažnim i prolaznim vrijednostima (o čemu često
upozoravaju s vrha Crkve iako se i tamo mnogi toga drže), mediji su
puni banalnih i žutih senzacija kojima se hrane najniži porivi, a osobe
koje promiču poštenje, skromnost, znanje, predmet su društvenog
podsmijeha.
Uspjeh se mjeri brojem nula na računu, istaknuti su cjenici za sve, pa
i za ugled. Plaća se i podmićuje od vrtića do doma za nemoćne, a u
pravosuđe, koje bi trebalo biti temelj osjećaja sigurnosti, nikad nije
bilo manje povjerenja.
Krhki stupovi mlade hrvatske demokracije ozbiljno se ljuljaju, a tako
će biti sve dok ubojica bude imao veća prava od žrtve, dok se velikim
slovom bude pisao Novac, a ne Bog, dok se budemo mirili s tim da na
sudu pobjeđuje pravo, a ne pravda.
U POVODU
Nismo sigurni ni mi, ni naša djeca
