Dugo sam se nećkao ima li uopće smisla nešto pisati o tom sranju koje nazivamo domaćim nogometnim prvenstvom. Ne možeš očekivati neku suvislu reakciju, samo možeš imati probleme. Međutim, nakon što je vodstvo Hajduka odbilo odigrati derbi s Dinamom, razina gadljive dvoličnosti i opće gluposti dosegla je takvu razinu da je jednostavno teško zaspati ako ne pokušaš doprinijeti da se malo raščisti to leglo muljanja i neodgovornosti.
Pomalo je zapravo čudno da se tu i nema nešto naročito bistriti. Situacija je bila krajnje jednostavna te je zapravo fascinantno koliko se bistra voda može zamutiti. Zato u ovoj zemlji ipak prvo treba jasno napisati što se dogodilo i kakav je kontekst tog događaja, premda bi u Njemačkoj i maloumnima bilo jasno što se to točno zbilo:
Sramotni i kukavički igrokaz
Još nismo zaboravili koliko su nas huligani, koji se nazivaju hrvatskim navijačima, osramotili za vrijeme utakmice nacionalne vrste s Italijom, a jedna grupica te iste svojte dobila je neviđenu pažnju i podršku. Nakon što je policija pred zagrebački derbi napravila listu navijača koji ne smiju ući na utakmicu, vodstvo Hajduka napravilo je sramotni i kukavički igrokaz u kojem su u strahu od “navijača” odbili odigrati utakmicu. Da bi sakrili svoju sramotu i potpuno nesportsko, cvilidretsko ponašanje, sve su pokušali svaliti na zagrebački Dinamo, iako je od početka bilo jasno da ni zagrebački klub niti njegov antipatični capo, Zdravko Mamić, s policijskom listom nema nikakve veze. Ovo nipošto nije obrana Mamića, čovjeka čije je ponašanje potpuno neprihvatljivo za nešto što se naziva vrhunski sport. Ovo je jednostavno zgražanje nad niskošću Hajdukovog predsjednika Marina Brbića koji je ponizio Hajduk, cijeli hrvatski sport, a posebno svakog ozbiljnog dalmatinskog sportaša suludom odlukom da bile ne povode u hrabru nogometnu bitku nego iz nekog nepoznatog razloga na besmisleni i razuzdani dernek na Poljudu. Zašto se uopće igraju utakmice? Zašto Brbić ne bi organizirao stadionske vatrometne pijanke?
Upravo zbog toga što Brbiću to, izgleda, ne bi bilo strano kao ideja, hitno treba pronaći načina da se tog Brbića, kao najodgovornijeg, zauvijek onemogući u bilo kakvom obavljanju bilo kakvih funkcija ne samo u hrvatskom nogometu nego uopće u hrvatskom sportu. A po mogućnosti i u cijelom javnom sektoru. Jer to što je učinio taj čovjek jadno je i nema veze sa svime onime što predstavlja ponosno ime Hajduk. Moglo bi možda imati veze s nekim drugim Hajdukom koji bi se natjecao u nekoj opskurnoj divljoj ligi s Banditom, Gangsterom i Mladim huliganom.
Potvrdili su da je grupica navijača s dosjeima ono što je najbitnije u našem sportu
Treba li pojašnjavati da je taj Brbić Hajduk nakon pouka i sramote iz Milana odveo upravo u suprotnom smjeru od kojeg treba ići; pa zar nije trebao podržati čišćenje utakmica upravo od onakvih kakvim je policija zabranila pristup? Treba li upozoriti da je odveo igrače da zdušno pozdravljaju masu na Poljudu koji se pretvorio u grotlo baklji, a koje su, gle čuda, nestale sa svih velikih i bitnih stadiona u Europi. I to ne zbog toga što su zabranjene, već zbog toga što su neprihvatljive širokoj, obiteljskoj publici, pravim ljubiteljima sporta, jedinima od kojih bi hrvatski sport jednog dana mogao koliko toliko pristojno živjeti. Treba li naglasiti da Brbić zapravo ne treba velike igrače-hajduke koji će uništiti nogometnog protivnika, nego neke tetke-turiste koji će smiješeći se na mobitelima snimati prave zvijezde tj. publiku?
Naglasimo ako nekom još nije jasna poruka; nedjelo koje se dogodilo ispred maksimirskog stadiona ima posebnu simboličku težinu. Brbić i njegovi sudionici uspjeli su u onom najgorem: potvrdili su da je grupica navijača s dosjeima ono što je najbitnije u našem sportu, onima koje je policija probrala potvrdili su da zapravo ima smisla svako bacanje rakete ili topovskog udara, po mogućnosti na nečiju glavu jer su, eto, oni važniji od Hajduka.
Krajnje nesportski potez
U Hrvatskoj se godinama ponavlja isti ritual. Dogodi se neki ružni navijački eksces, najčešće tučnjava. Nakon toga svi počinju zazivati oštre mjere po uzoru na Margareth Thatcher. Onda prođe nekoliko dana pa krenu priče o jadnim i nepotrebno pritvorenim dobrim dečkima, žrtvama neke zabune i maminim sinovima. No, sada se zahvaljujući Brbiću, probila svaka granica u tim uobičajenim medijskim i političkim ritualima.
Naime, da bi stvar bila još gora Brbićev krajnje nesportski potez poslovično nesnalažljivi hrvatski političari pretvorili su nešto više, u neke priče u dubljim problemima. Pa naravno da u domaćem nogometu ima puno dubljih problema, ali se oni neće riješiti tako da se u jednom primitivnom potezu praćenom muljanjem pronalazi nešto dublje i bitnije. Jednostavno treba riješiti Brbića i sve ostale u Hajduku koji su ga podržali jer će inače polako ulica zaista upravljati cijelim društvom. Tužno je da su se redom naši političari počeli ponašati kao da je to već tako te se nisu posudili pokazati ni zrno odlučnosti.
Zamislite da Barcelona odbije nastupiti na Santiago Bernabeu zbog toga što je policija zabranila ulazak na stadion grupi od stotinjak navijača sa zabilježenim ispadima? Misli li netko da se nešto slično može dogoditi na nekom derbiju u Njemačkoj, Italiji, Engleskoj, Francuskoj... Zaključno, skrivanje od javnosti predsjednika HNS-a Davora Šukera treba u potpunosti podržati. Pa što on može učiniti ako su političari u Brbićevoj bezobraštini vidjeli neki viši smisao? Zašto bi Šuker bio manji licemjer nego Brbić, ipak je on bivši sportaš s izraženim natjecateljskim duhom. Vjerojatno si je tiho u prepoznatljivu šukerovsku bradu promrsio: E nećeš Brbiću, ja ću ispasti veća...
>>Zdravko Mamić ponudio ostavku u HNS-u, ali glatko je odbijen
>>Brbić: Ne, nismo taoci naših navijača
