Netko me upitao je li ovo početak kraja, naravno, misleći na priču o Zdravku Mamiću. Početak kraja, odgovorih mu, zbio se još tamo 2005. godine kada je Mamić obećao “deset godina bit ću prvak Hrvatske”. Nije to bilo obećanje u stilu “najbolje ću raditi i bit ću najbolji”. Ne, Mamić je tada odlučio da neće birati sredstva, da ga žrtve ne zanimaju kako bi bio prvi i najbolji. To je bio početak kraja, piše sportski tjednik Max!
Možda se kraj sada nazire, možda ne, vrag će ga znati, nikada nije s tim istragama i radnjama sve načisto. Ali, Mamića nikada nisam vidio da se znoji na presicama, rijetko kada je krivo izgovarao riječi kao što to čini ovih dana... Nakon ovih posljednjih optužbi najmoćniji čovjek hrvatskog nogometa nije djelovao nimalo samouvjereno. Pa čak i ono posezanje za “nećete razbojnici!”, izrečeno na državnoj televiziji, djelovalo je otužno. Otrcana fraza, jednom upotrijebljena, teško da može ponovno upaliti.
Ova je priča malo ozbiljnija od izbora za čelnog čovjeka Hrvatskog nogometnog saveza kada je dovoljno pod svoje uzeti nekog anonimusa, koji se u svom selu rado diči kako je sjedio za istim stolom s Mamićem. Naravno, posegnuo je za komunističkom urotom, okrenuo priču na huligansko orgijanje u Milanu i na bolesnu poljudsku svastiku. Majstor manipulacije, koji bi pričao o svemu i okretao vodu na svoj mlin, ali uvijek bježi od srži. Hrvatski nogomet je bolestan, Mamiću! Pitajte Eduarda, pitajte Luku Modrića, pitajte Niku Kranjčara...
Mogao bih tako nabrajati na desetke igrača, trenera, izbornika, sudaca... Pitajte, Mamiću, Ivana Bebeka kojem ste u poljudskom tunelu, nezadovoljni dosuđenim jedanaestercom, kazali “nećeš više suditi derbije između Hajduka i Dinama”. Naravno, nije ih više sudio. Ili pitajte časnog Hrvoja Maleša, koji je raskrinkao mito i korupciju u hrvatskom nogometu, a vi ga prozivali i govorili “ne bih to napravio da mi vreli žaračstave u guzu i zavrče ga”.
Tada je o tom Malešu, kojeg vjerojatno i danas čuva policija, kazao “vrlo dobro se zna kako ti junaci kasnije završavaju”. Neću ulaziti u istragu, sanjam dan kada ću, pišući o nogometu, iz mobitela izbaciti broj policijske glasnogovornice, ali znam da ću ga zbog Mamića i sličnih morati imati u imeniku. Kako netko reče, pravda je spora, ali dostižna. Možda je baš ovo početak kraja, možda i nije, ali obručse steže i sve je manje prostora za manipulatore. Bez obzira kako se zvali...
Nekako me Mamić ovih dana podsjetio na Ivu Sanadera i Nadana Vidoševića, pokušava biti smiren, a osnovni moto uvjeravanja sebe i drugih da nije kriv je “komunistička urota koju predvodi udbaško-obavještajni svijet”. A on, nogometni hrvatski vladar, ovim budalama oko njega vlada baš kao što su to radili Sanader i Vidošević. S puno samouvjerenosti, bespogovorno, svaka njegova riječje poput poslanice... To je trajalo sve do jednog trenutka...
Ma, kako god završilo, neka svatko bude tamo gdje mu je mjesto, nikada neću shvatiti kako je to Zdravko Mamić postao relevetan tip da procjenjuje kakva nam je država, kakva je vlast, kako živimo i što nam je raditi.
>> Ako se braća Mamić ne odazovu, može biti izdan europski uhidbeni nalog
>> Zdravko Mamić: Od prodavača stiropornih sjedalica do faraona hrvatskog nogometa!
>> Mamić: Lažove, sudit će ti hrvatski narod! Ostojić: Ne želim slušati ovakve baljezgarije
>> 'Budi se sumnja da ova vlast zloupotrebljava represivni aparat'
Ok, SDP ne voli nogomet, Vatrene... A što je sa tenisom? Niti jedan prijenos sa Wemeldona? Ćilić, Ćorić, Vekić. Kome lažete?