Legendarni varaždinski nogometaš igrao je još u prvoj utakmici Prve hrvatske lige 1992. godine! Danas mu je 41 godina, no njega to ne muči. Štoviše, pun je elana i kaže da će prestati tek kad ljudi počnu govoriti da se šverca.
– Ja bih htio da nikad ne završi! – kaže za Miljenko Mumlek, koji je do samog kraja jesenskog dijela bio prvi strijelac treće lige, sa 12 golova (i pregršt asistencija), a naslov kralja strijelaca izgubio je samo zato što je Podravina pobijedila Čakovec za zelenim stolom, a ostali su ga klubovi “zatrpali” s po desetak golova.
U Podravini igra od ožujka, četiri puta tjedno putuje na treninge. Dogovarali su se u početku da odigra do kraja prvenstva, ali priča i dalje traje.
– Lijepa mi je bila ova sezona, uživao sam. Više sam se umorio psihički nego tjelesno, jer pokušavam na terenu sinkronizirati manje iskusne suigrače – kaže Mumlek, čiju je dirigentsku palicu i nepredvidiv korak nedavno iskusila i europska Rijeka. Kekovi su se momci morali dobro oznojiti da bi tek sredinom drugog dijela, u gotovo ravnopravnoj utakmici, preokrenuli rezultat i prošli dalje u Kupu.
A da ga Ludbrežani još dugo neće pustiti, vidjelo se na tribinama jer je svaki njegovo potez dočekivan s odobrenjem. Znaju Podravci da unatoč poznim igračkim godinama, imaju plemenitog veznjaka kakvog ovaj kraj dugo nije imao niti će ga imati.
Ni u Maksimiru ga nisu plaćali
Mumlek živi u Varaždinu, sa suprugom Ljiljanom i sinom Arijanom, koji već pohađa treći razred gimnazije kojeg nogomet - ne zanima! Odrastao je u obližnjoj Vinici, blizu slovenske granice. Počeo je igrati u lokalnom klubu. Majka Katica bila je vrhunska rukometašica, a otac učitelj tjelesnog.
– Stalno smo bili na igralištima. Nisu me zanimala ni prva računala, nekad su sva djeca izlazila van – prisjeća se.
Njegov je talent prepoznat u 4. razredu osnovne škole. Dva ili tri puta tjedno putovao je do Varaždina, i to autobusnim linijama za radnike Varteksa. Kako je to čest slučaj u seoskim sredinama, kad je još malo stasao, ujutro bi odigrao za Varteksove kadete, a poslijepodne za viničke juniore, na tuđu knjižicu.
U Varteksovim pionirima i kadetima trenirao ga je Mario Manola, najbolji Varteksov strijelac svih vremena. Često je ostajao pucati slobodne udarce po kojima je Manola bio poznat. U juniorima ga je preuzeo Željko Orehovec, koji je, pak, mnogo inzistirao na treninzima s loptom. Uz takve trenere i fizičke predispozicije, njegovo je profiliranje u tehničara i plemenitog veznjaka bilo spontano, a opet logično. Naime, tjelesno je bio slabiji, a priznaje da nije baš ni brz pa je to morao nadomjestiti.
Sredinom juniorskog staža, prešao je u varaždinsku Slobodu. Smatra to svojom najpamentijom odlukom jer mogao je još koju godinu kucati na vrata prve Varteksove momčadi koja je bila u međurepubličkoj ligi (3. jugoslavenski rang) ili igrati za seniore Slobode u 4. jugoslavenskoj, tj. Hrvatskoj ligi.
– U tim godinama vuklo me i natrag, na Vinicu, k društvu. No ostao sam u Slobodi. U nogomet me uveo obiteljski prijatelj koji mi je rekao da je bolje biti prvi na selu, nego zadnji u gradu! No ja sam mislio da mogu biti prvi i u gradu, a možda i više, a ne završiti kao seoska lola – kaže Mumlek, u Varaždinu poznatiji kao Čole.
Odigrao je tako sezonu i pol za Slobodu. Već se pričalo da dolazi rekonstrukcija liga zbog predratnog stanja. Dobro pamti napeta gostovanja, primjerice kod Pounja iz Hrvatske Kostajnice, ali igrano u Bosanskoj.
Tih je godina prošao i drugu prijelomnicu. Nakon gimnazije upisao je DIF, no odustao je nakon dva mjeseca jer nije mogao izdržati kombinaciju treninga u Varaždinu, utakmica diljem Hrvatske i studiranja u Zagrebu.
“Profesor” Branko Ivanković vratio ga je tih dana u Varteks. Za turnira “Slobodna Hrvatska” još nije bio standardan prvotimac, no 1992. već je igrao u prvom prvenstvenom kolu u Zaprešiću. Ostalo je - legenda. Varteks je, kao i Mumlek, stasao i već su se 1995. krojači ravnopravno borili za naslov prvaka, ušli u Europu i s igračima iz varaždinskog “bazena” postali pravi hit.
A 1999. Mumlek je završio u Dinamu i to smatra - lošom prekretnicom. Pratile su ga teške ozljede, primanja mu nisu isplaćivana i nakon oporavka, vratio se u Varteks. U petak je raskinuo s Dinamom i drugi dan trebao potpisati u Varaždinu, kad ga je nazvao Zlatko Dalić i javio mu da je Anđelko Herjavec poginuo kod Zadra. No svejedno je prešao u Varteks, a potom, 2003. u Belgiju. Nakon dvogodišnje epizode u Standardu iz Liegea zbog djetetova školovanja vratio se u Hrvatsku, u Slaven Belupo pa potom 2007. opet u Varteks.
– Još po povratku iz Belgije, 2005. godine, mislio sam da sam prestar. Iako su neki stručnjaci tvrdili da sam od 2003. do 2010. najbolje igrao i najviše trčao – smješka se Mumlek.
Osuđen na 7 mjeseci zatvora
Do smijeha mu nije bilo kad je 2010. izbila afera Offside. Prvostupanjskom je presudom Županijskog suda u Zagrebu osuđen na 7 mjeseci zatvora i čeka odluku Vrhovnog suda na žalbu. O tome nije mogao ni želio mnogo govoriti, tek toliko da se ne smatra krivim.
– Optužili su me da sam namjestio utakmice Varteksa protiv Dinama i Hajduka, a istragom je utvrđeno da one nisu namještene, tj. nisu završile tim rezultatima.
Priznao sam da su mi nudili da namjestim, ali ne i da je to izvršeno i da sam plaćen. Obrazložili su presudu time što nisam prijavio. No, je li to bilo do mene? Ne znam, ja smatram da sam postupcima spriječio namještanje, time što nisam pristao niti proširio priču suigračima – kaže Mumlek, koji se nogometu vratio u ožujku 2013., nakon isteka suspenzije nogometnog saveza.
