Ove će se godine, 11. listopada, navršiti 120 godina od rođenja Jakova Gotovca, 90 je godina prošlo od nastanka Kolede, njegove antologijske skladbe nadahnute narodnim obredima, a prije 80 godina praizveden je "Ero s onoga svijeta".
Oni koji su svjesni obljetnice velikog hrvatskog skladatelja mogli su inauguraciju hrvatske predsjednice prošle nedjelje doživjeti kao lijep početak njenog obilježavanja na državnoj razini.
Doista, Gotovac je bio najprisutniji u umjetničkom programu svečanosti na Markovu trgu. Na samom početku hrvatska je himna otpjevana upravo u Gotovčevoj jednostavnoj harmonizaciji koja je u dosluhu s jednostavnošću, čistoćom i izravnošću Runjaninove melodije. U skladu s prigodom u program je uvršteno i Gotovčevo zanosno uglazbljenje Gundulićeve Himne slobodi, a na samom vrhuncu svečanosti izvedeno je radosno finale "Ere s onoga svijeta". Premda umjetničkom kvalitetom zaostaje za navedenim djelima, vjerojatno zbog svog domoljubnog karaktera na državničkoj inauguraciji izvedena je i arija iz Gotovčeve opere Mila Gojsalića.
Kontrast glazbe i publike
Jakov Gotovac rodio se u Austro-ugarskoj, najbolja djela skladao je u jugoslavenskoj kraljevini, a lijepe je godine, do smrti 1982., proživio i u komunističkoj Jugoslaviji, primivši i od te države najveća priznanja i počasti. Već i zbog toga Gotovac je prikladan simbol snage, vitalnosti i bogatstva hrvatske kulture koja je nastajala, razvijala se i cvala bez obzira na promjene država i političkih sistema, štoviše, uz njihovo uvažavanje. Bilo bi lijepo da mu je od današnje Hrvatske počast bila iskazana svjesno, a pažnja javnosti smišljeno usmjerana na njegovo veliko djelo.
Nažalost, kao što sve politike i države najčešće i čine, umjetnička su djela iskorištena tek kao puka zvučna dekoracija, kao prolazna emocija bez potrebe za promišljanjem i osvještavanjem. Na drastičan je način o tome svjedočio sastav počasnih uzvanika na predsjedničkoj inauguraciji Kolinde Grabar Kitarović za koje se može reći sve osim da su predstavljali hrvatsku kulturnu elitu. Apsurdno, jedini gost u onom dijelu Markova trga rezerviranom za vrlo važne uzvanike koji ima neke izravne veze s Jakovem Gotovcem bio je estradni pjevač Marko Perković koji je neke od najljepših taktova velikog skladatelja, upravo one iz kola kojim zanosno završava "Ero", iskoristio u jednoj svojoj pjesmi koja promiče mnogo suženiju vrstu domoljublja, daleko od Gotovčeve umjetničke univerzalnosti i neprolazne vrijednosti. Pero Gotovac, Jakovljev sin, koji i sam nije bilo tko u hrvatskoj glazbenoj kulturi, osobito onoj popularnoj kakva danas jedva da više i postoji, nije bio pozvan na svečanost, niti ga je kao nasljednika prava na očeva djela itko išta pitao. Uostalom, među onim mnogim uzvanicima koji ni po čemu Hrvatskoj ne služe na čast, njemu i nije bilo mjesto.
Između riječi nove hrvatske predsjednice i njezinoj već toliko puta proklamiranoj i deklamiranoj namjeri, volji i želji da zastupa sve Hrvatice i Hrvate te sve hrvatske državljanke i državljane, koje je ipak u svom inauguracijskom govoru barem jednom i sama nazvala građankama i građanima, i dalje stoji duboka provalija. Ona toga mora biti svjesna i ona ga, da bi od svih bila ozbiljno shvaćena i prihvaćena, mora premostiti. Međutim, već prvog dana svog mandata, svojim odlaskom u prosvjednički šator u Savskoj 66, dakle na mjesto na kojem se i dalje negira legitimitet institucijama hrvatske države, predsjednica Grabar Kitarović taj jaz učinila je još vidljivijim. Doduše, ona sama pod šatorom je dobila priznanje. Osim osobnim pojavljivanjem u Savskoj, platila ga je i imenovanjem jednog od vođa tog prosvjeda svojim suradnikom. Treba tek vidjeti na koji će način u brigu o njihovim pravima i dostojanstvu uključiti i onaj veliki dio hrvatskih branitelja koje, to je valjda do sada svakom postalo jasno, politizirani prosvjednici u Savskoj ne predstavljaju.
Međutim, tog se dana, prošlog četvrtka, izazvana upravo najavom njezina dolaska, dogodila jedna mala drama koju se ne smije opisati i otpisati kao beznačajan incident. Na drugoj strani ulice, preko puta šatora i dalje okićenog porukama mržnje i besprizorne diskvalifikacije jednog čitavog hrvatskog političkog krila i njegovih glasača, kamere su snimile uznemirujući razgovor koji zaslužuje pomniju analizu. Držeći u jednoj ruci bijele gaće kao simbol siromaštva, a u drugoj papir s vlastoručno ispisanom porukom "Ja imam PTSP od nerada", preko puta šatora mirno je i bez riječi stajao građanin o kojem smo, zahvaljujući medijima i policiji, ubrzo saznali da se zove Marko Grahovac, da je nezaposlen i da ima 30 godina. Nijedna poruka ispisana na ostalim papirima koje je imao kod sebe, poput "Karamarko odi doma", nije bila ni približno prijeteća koliko dobar dio transparenata obješenih po šatoru s druge strane ulice. Ipak, društvo iz šatora njega je očito doživjelo kao prijetnju, uvredu i potencijalnu opasnost kako za njih, tako i za predsjednicu koju su očekivali. Oni su prešli na njegovu stranu i, okrenušvi mu leđa, napravili "zaštitni" kordon između Grahovca i ulice kojom je trebala doći predsjednica. I onda je počeo razgovor koji se i sada može pogledati na snimci koju je objavio portal Index.hr.
Na njoj vidimo Grahovca kako ljudima oko sebe govori: "Ja se borim s ove strane, vi se borite s one strane ceste", na što ga neki muškarac pita: "Koliko si bio u rovu, koliko?"
Valja nama preko Savske
Takvo pitanje upućeno čovjeku koji je bio dijete od deset godina kada je Domovinski rat završio nipošto nije nelogično u Hrvatskoj, a osobito preko puta Savske 66. Takvo pitanje logična je i izravna posljedica i zaključak izvučen iz neprestano ponavljane parole o Domovinskom ratu i braniteljima ne kao o jednom, nego i kao jedinom temelju hrvatske države.
Slijedi potresni odgovor Marka Grahovca: "Gdje je moj rat, gospodine? Želim i ja u rat, želim i ja za nešto se boriti", te bešćutna replika žena koje su ga okružile: "Pa idi u Ukrajinu, tamo ti je rat".
Marko Grahovac jasno je istaknuo razlog svog mono-prosvjeda: visoku stopu nezaposlenosti kao jedan od najvećih gospodarskih, političkih i društvenih problema hrvatske države, zbog čega je mnogi njegovi vršnjaci napuštaju. Ali, on nije bio u rovu i on je prstom pokazao prema vodstvu HDZ-a kao krivcu takvog stanja. To je bilo dovoljno da ga branitelji šatora u Savskoj 66 odluče ukloniti, a još više uznemiruje i zabrinjava činjenica da je to umjesto njih učinila hrvatska policija. A što bi bilo da Grahovac nije bio sam? Hrvatska predsjednica mora biti svjesna provalije koja je prvog dana njenog mandata, dobrim dijelom i njenom krivnjom, zinula posred zagrebačke Savske ceste. Ako ne uspije doprijeti do Marka Grahovca i svih koje on predstavlja, uzalud joj himne Jakova Gotovca.
