Nije čudno da su u okvirima glavne biennalske teme odnosa umjetnosti,
odnosno glazbe i politike glazbeno-scenska djela bila glavna
preokupacija festivalskog programa. Tu se ona jasnije vidi, premda ne
treba zanemariti tzv. instrumentalne ponegdje s vokalima – od stare
Schönbergove “Ode Napoleonu” do skladbe “Jasenovac. Hrvatska
priča” Mladena Tarbuka.
“Umjetnost uvijek jest, uvijek je bila i bit će – politička. Čak i onda
kada se pravi da to nije. Tada je umjetnost naročito politička, jer
podupire ono što postoji...”, zapisano je uz izvedbu multimedijske
izvedbe “oratorijskog scenarija” “Zilverstadt/Srebrenica” Mire
Dobrowolnog. Inteligentnom, nimalo pamfletističkom predstavom
podsjećanja na jednu tragediju, na pokolj i današnji tako lak zaborav.
Puno su neizravnije bile druge glazbeno-scenske predstave koje će nešto
govoriti kroz dugočasni i sjajno uređeni komercijalizirajući “Cirkus”
Juryja Everhartza. Tu je i ambiciozni projekt “Jug” talijanskoga Teatra
Fanny&Alexander i sto puta iskušano stavljanje gledatelja u položaj
zatočenika na podu i u potpunome mraku istrebljivačkog logora. Sve kroz
opciju Dorothy iz “Čarobnjaka iz Oza”. Ili pak obraćanje samo i samo
ljubavi u atraktivnim “Love Songs” Ane Sokolović...
Pred sam kraj, uoči jučerašnjega zadnjeg dana s praizvedbom “Procesa”
Berislava Šipuša i Staše Zurovca u izvedbi baletnog ansambla riječkoga
HNK, bio je i već legendarni koreograf József Nagy u
koreodramskom projektu “Shobogenzo/Šobođenzo”, “Vidoviti putovi”, u
kojemu se vještinom šamana obraća svetoj knjizi japanskoga budizma.
U tehnički nedodirljivoj izvedbi “Vidovitih putova” Nagyja i
Cécile Loyer na tragu kulturnih tradicija ponajprije Istoka, a
onda i Zapada, plesačko motrište zacijelo je bolje od onog šturog i
navodno zamamljujuće zavodljivoga glazbenog, koje je samo u funkciji
plesa, premda su tu izvrsne improvizacije sasvim iznimne
kontrabasistice Joëlle Léandre uz udaraljkaša Ákosa
Szelevényija.
BIENNALE Glazbena scena u okviru teme umjetnost-politika