Sjenka lošeg raspoloženja zahvatila je i mog starog znanca kojemu je uvijek sve išlo od ruke. Vlasnik je male uspješne tvrtke s razgranatim poslovima, među ostalim i s nekim državnim agencijama, ustanovama i poduzećima. Ima obitelj, veliki stan u Zagrebu, ljetnikovac s parkom (obiteljsko naslijeđe) na moru, a zimi redovito odlazi na skijanje u Francusku.
Što je, što se dogodilo, pitao sam ga kad sam primijetio da ga je napustio nekadašnji polet. Što se dogodilo?, glasno je ponovio moje pitanje i odmah mi utišanim glasom (što je redovito činio kad bi govorio što neugodno) odgovorio: ništa se nije dogodilo, ništa se ne događa i veliko je pitanje hoće li se u skorije vrijeme išta dogoditi. Vidjevši da ne razumijem, brzo je nastavio: ne, nije riječ o tome da nemamo posla. Istina, ima ga nešto manje nego prije, ali i dovoljno da se normalno živi. Nevolja je u tome što više nitko ne želi donositi odluke! U državne se kancelarije uvukao neki neobičan oprez.
Nikad nije išlo bez teškoća, ali ovo što se sada zbiva ipak je još neviđeno. Malo tko želi bilo što potpisati, ugovori iz ureda u ured putuju kao štafetna palica. I na bezazlene, čiste poslove vrijedne samo nekoliko tisuća kuna gleda se kao na pothvate najvišeg rizika. Dođite sutra, nekad su govorili birokrati iz vica, danas je to svakodnevna zbilja. Ma ne kažu vam više ni da dođete sutra. Kažu da će se javiti, a ne jave se mjesecima ili nikad.
Pavao Ritter Vitezović (1652.-1713.) govorio je o “oživljenoj Hrvatskoj” i “uplakanoj Hrvatskoj”. Ovu našu današnju Hrvatsku, koju je u jednom njezinu djeliću dobro ocrtao moj stari znanac, mogli bismo nazvati oklijevajućom, uplašenom ili (dok se ne uđe u EU) odgođenom Hrvatskom. Malo ih je koji se ne bave zaustavljanjem, koji nešto ne čekaju, koji ne kalkuliraju, koji od nečega ne strepe, koji nešto ne odgađaju. Hrvatska se doživljava i njome se vlada kao da je Hrvatska ona žaba iz karikaturalne haiku-pjesme predsjednika Sabora Luke Bebića: Zmija gleda žabu, žaba plače, jadna žaba.
Zadatak je vlade da vlada, a ne da se neprestance ispričava raznim zanovijetalima i smetalima. Ako je vlada odlučila spasiti neku tvornicu (npr. TLM u Šibeniku), a odlučila se na to zbog javnog, zajedničkog interesa, onda se od nje očekuje da na tome ustraje. Sa stajališta onih koji odluku ocjenjuju, ona može biti upitna, no sa stajališta vlade/vlasti koja ju je donijela, o njoj se nema što razgovarati, nego je se ima provesti. Vlada i postoji zato da donosi odluke i da od njih (bez jakih razloga) ne odustaje. A je li tko u provođenju odluke što zdipio, to za samu odluku nije presudno. Kad se u kući pojave miševi, ne ruši se kuća, nego se nabavlja mačka!
Tek vlada koja drži do svojih odluka i ne odgađa potezanje nužnih poteza, može očekivati da će je slijediti i oni s nižih razina vladajuće piramide, pa i činovnici koji živciraju mog starog znanca. U protivnom ćemo se i nadalje morati gombati s oklijevajućom Hrvatskom.
Kaže se i krompir.Ali na Srpskom.