Šest dana uoči svoga posljednjeg ovosezonskog nastupa, a možda i posljednjeg u karijeri, Ivica Kostelić danas će u Zagrebu primiti nagradu Hrvatskog zbora sportskih novinara za suradnju s medijima. Uvijek korektan sugovornik, Ivica je zaslužio da primi i tu nagradu.
- Sportski novinari su bliski sportašu i oni sigurno imaju moć da formiraju sliku o njemu jer prenose njegove nastupe, stavove, emocije... Ono po čemu su sportski novinari u prednosti pred ostalim novinarima jest to što su oni u startu prisiljeni pisati o istini, što kod drugih vrsta novinara nije zadano. Inače, ja uvijek čitam novine od zadnje strane prema naslovnici zato što se količina laži povećava prema naslovnici. Nije ni čudno što su osmrtnice i sportska rubrika na kraju novina.
Je li se Ivica ikad naljutio na neki tekst o sebi.
- Iz pera sportskih novinara ne. Ponekad su novinari nepravedni prema mom ocu, no prema meni nisu.
U kom smislu su mediji nepravedni prema Anti Kosteliću?
- Moj otac ima čvrste stavove, a takvi su podložni kritici. No, to se više odnosi na novinare koji nisu sportski.
Ivičin otac najviše se srdio na novinare kada su njega i sina portretirali kao simpatizere nacizma jer je Ivica u jednom privatnom razgovoru nakon nastupa u Kranjskoj Gori izjavio da je spreman kao njemački vojnik. Koliko je pak samom Ivici naštetila "Afera njemački vojnik"?
- To je stvar o kojoj danas ne bih htio pričati jer je to bio teško razdoblje za mene i obitelj. Ja doista više ne želim razvlačiti tu priču.
Ovo je jedno od rijetkih pitanja na koje nam u posljednjih 12 godina suradnje nije htio odgovoriti. Inače, ne sjećamo se da nam je ikada odbio intervju, a razgovore smo radili i dok bi se vozio iz jednog u drugo alpsko skijalište.
- Vrlo rijetko odbijam novinare, a ako se i dogodi, to bude pod dojmom lošijeg rezultata ili nekog afekta. Dakako, puno mi je ugodnije razgovarati s nekim koga poznajem duži niz godina ili s nekim tko se autentično zanima za sport kojim se ja bavim.
Kad smo ga u subotu nazvali u Innekrems, gdje se sprema za Pokal Vitranc, odmah je uzvratio protupitanjem.
- Hoćeš li me i ti pitati kad ću se prestati skijati? Nije mi to omiljena tema. Oscar Wilde je rekao da "opraštati se, znači umirati", a ja ne volim oproštaje ni u kom slučaju.
To što ga svi pokušavaju strpati u sportsku mirovinu, pa čak i njegovi najvjerniji fanovi, već mu pomalo i smeta.
- Ne, još nisam donio odluku što ću i kako ću. Sigurno je da ću ići na proljetne pripreme, no one će biti drugačije kao do sada. Baš kao i ljeto.
A kako će izgledati njegova sljedeća sezona?
- Pitanje je kako će izgledati. Ako će je uopće biti. Nisam još donio odluku.
Mi smo njegov oproštaj zamislili na Sljemenu.
- O tome sam i ja razmišljao. Jako sam se veselio ovogodišnjoj Sježnoj Kraljici koja je na kraju otkazana.
Možda ga to potakne da skija do sljedeće sljemenske utrke Svjetskog kupa pa da nam priušti neki spektakularan oproštajni scenarij.
- Ja se utrkujem do kraja. Neće biti kod mene ulaska u ciljnu ravninu natraške ili nešto slično. Bilo je oproštaja u odijelu, Cuche je izgledao kao stari skijaši, a Križaj je skinuo skije prije cilja. Ništa od toga od mene nećete vidjeti.
I sestra Janica otišla je bez ikakve pompe. Sa samo 24 godine. Službeno s 25 jer je, da bi zamaskirala kraj karijere, objavila da uzima godinu pauze, a znalo se da se neće vratiti.
- Janica je to znala prije svih nas i lijepo je to izvela. Moguće je da i Tina Maze sada to radi na isti način.
Janica si ne bi nikad dozvolila da mora trpjeti visoke startne brojeve i neulaske u drugu vožnju, no Ivica je po tom pitanju posve drugačiji. On već neko vrijeme trpi ozbiljne bolove da bi mogao odraditi trening.
- Koljeno me i dalje boli više ili manje. Na ljestvici od 1-10 kada me boli za 6 do 7 ja vozim utrku, a ne nastupam ako je 8 do 9.
Jeli ta tolerancija na bol genetsko nasljeđe ili rezutat spartanskog načina življenja?
- Nema tu spartanskog odgoja, to je stvar navike. To je nešto s čime se vrhunski sportaši vrlo često susreću i pronalaze načine da se s time nose. Posebice ako je riječ o sportovima izdržljivosti. Janica je imala jako visok prag boli, no nisu svi te sreće. Makar, to i ne mora biti sreća jer tijelo zbog toga pati. S druge strane, nema pomicanja osobnih granica bez boli.
Da bi nam dokazao da ništa nije usporedivo s tjelesnom boli i zadovoljstvom koje potom slijedi ispričao nam je ovo:
- Trčanje uzbrdo jedna je od najvećih čari sporta. Kad trčim na Sljeme i dođe mi kriza, ja se pitam da li da stanem pa produžim. Dođe nova kriza pa si velim da me nitko ne gleda i ako malo stanem ništa se neće dogoditi, pa ipak nastavim. Kod treće krize već se pitam "što to meni sve treba, daj da malo stanem", ali ipak ne stanem i istrčim gore i budem jako zadovoljan. Sjećam se jedne Nikeove reklame na kojoj neki tip trči uzbrdo, a neki glas mu govori: "Novac te ne čeka na vrhu brda. Slava te ne čeka na vrhu brda. Navijači te ne čekaju na vrhu brda. Jedini tko te čeka na vrhu brda je sam vrh". Dok to ne učinite, teško vam je shvatiti zašto se ja i dalje bavim sportom, i pored bolova. Zbog vlastitog zadovoljstva.
Zar ga ne frustrira to što ulaže jednako puno truda kao i prije, a to mu ne donosi ni približne rezultate kao i prije?
- Sigurno da to nije najbolja stvar, no ja puno više nego prije cijenim svaki dan u kojem mi je koljeno bolje. Ako je razina boli pet, od 10, to je za mene već dobar dan.
Poznajemo neke poklonike sporta, koji nisu veliki fanovi skijanja, ali planiraju doći u Kranjsku Goru jer žele biti nazočni nečemu što bi mogla biti posljednja utrka jedne velike sportske karijere.
- Ha, ha, ha... To je lijepo i šarmantno.
Eto, kao što vidite, nismo uspjeli čuti od Ivice je li mu to doista posljednja utrka u karijeri, no i mi ćemo biti tamo. Za svaki slučaj.
>>Američka premijera filma Brune Kovačevića o obitelji Kostelić
ostat ces ti i sestra zauvjek u Hrvatskim srcima .. i svako ko je zivijo u vasem vremenu. i gledao vase uspjehe . Hvala vam