Pamtite li koliko su puta naši političari, kad bi se pojavio problem s Haagom ili nakon otkrića da je Carla del Ponte postigla nagodbu s Beogradom o prikrivanju ključnih dokaza o upletenosti vojnog i političkog vrha bivše Jugoslavije u ratove u Hrvatskoj i BiH, najavljivali da će se žaliti Vijeću sigurnosti?
To su govorili zbog unutarnjopolitičkih potreba. Uznemirenu javnost, zbunjenu tolikom količinom nepravednosti usmjerene prema Hrvatskoj, trebalo je smiriti ohrabrujućim obećanjima i potom samo biti strpljiv i pričekati da se emocije stišaju. Znaju političari kakav je njihov narod! To je uostalom prije nekoliko dana detektirao i predsjednik Mesić, koji očito dobro poznaje novinarsku i javnu scenu, kazavši da će se duhovi oko novih detalja optužnica u Haagu brzo smiriti.
Provjeravajući u New Yorku, središtu Ujedinjenih naroda, ima li kakvih službenih žalbi na rad Carle del Ponte ili Haaškog tribunala koje je uputila hrvatska Vlada, dobili smo niječan odgovor. Diplomati s East Rivera ispričali su mi da je nedavno u New Yorku boravio Geoffrey Nice, koji je u svim privatnim razgovorima naglašavao negativnu ulogu tužiteljice Carle del Ponte u radu Tribunala, percepciji koju sud ima u međunarodnoj javnosti i nepotrebnoj politizaciji koju je uvela u rad tog ad hoc suda.
Istina je da ugled gospođe tužiteljice, koja je donedavno bahato i samouvjereno posjećivala Zagreb i bila dočekivana poput najviših svjetskih dužnosnika, nije na zavidnoj razini u Ujedinjenim narodima ni u američkoj administraciji, ali Hrvatska od nečijih negativnih karakternih ili moralnih osobina nema ništa. To kakva je ona osoba i tko je sve od hrvatskih političara s njom bio blizak ili na neprijateljskoj liniji, neće biti zapisano u presudama Gotovini, Markaču ili Čermaku.
Ako hrvatska država dobije epitet zločinačke, nitko u svijetu, komentirajući takve zaključke, neće govoriti o nekoj tužiteljici sumnjiva profesionalnog ponašanja, nego će generacije koje dolaze živjeti pod stigmom da je Hrvatska nastala ne demokratskom odlukom njezinih građana na referendumu i na izborima te na obrani od agresije, nego na zločinačkim planovima koje su osmislili svi oni koje se navodi u službenim i tajnim optužnicama.
Logično je pitanje može li svijet, odnosno EU, prihvatiti u svoje krilo državu koju će moguće presude suda, što ga je osnovalo Vijeće sigurnosti, prozivati da je “osmislila i počinila zločine i protjerivanje” srpske manjine. Je li slučajnost da se obećanja i najave europskih političara o primanje Hrvatske u EU poklapaju s prestankom rada Haaškog suda? Zakonski ili po rezolucijama Vijeća sigurnosti, haaško tužiteljstvo nema pravo pisati nove optužnice, no smislili su, ionako politički bolje educirani nego pravno, da javnost iznenade tajnim ili “neslužbenim” popisima onih koje bi procesuirali da, eto, imaju vremena.
Pa neka svi znaju njihova imena, da ih barem carinik krivo pogleda kad ulaze u zemlje Europske unije ako im to uskoro ne zabrane. Profesor Mirjan Damaška nedavno je na Međunarodnoj konferenciji o Haaškom sudu, održanoj u Grazu, vrlo kritički govorio o odluci Tribunala da ne dopusti Hrvatskoj miješanje u postupak kroz status “prijateljice suda”. Damaška i drugi svjetski pravni stručnjaci upozoravali su na pravnu maglovitost zajedničkog zločinačkog pothvata. Zaključili su da je budućnost te doktrine pred Međunarodnim kaznenim sudom, barem u današnjoj formi, pod znakom pitanja.
Mora li samo Damaška po svijetu postavljati pitanja? Hrvati su očito posljednji laboratorijski kunići u “zločinačkom” projektu Carle del Ponte koji naši političari nisu znali ili nisu htjeli zaustaviti na vrijeme. Barem nema pisanih tragova o takvom ponašanju!
