Krivotvorenje prošlosti i podmićivanje budućnosti - tim bi se riječima mogla izraziti glavna obilježja predizborne kampanje. Čitam danas jedan tekst u novinama i pitam se - tko je Milan Bandić? Hrvat koji je davno otišao u Ameriku, tamo se silno obogatio, vratio se u domovinu i hoće pomagati svojim sunarodnjacima. No Milan Bandić je vrlo daleko od takva dobročinstva, promućurni je hercegovački seljak koji poslije studija nikad nije bio na tržištu rada gdje bi zarađivao žuljevima ili mozgom nego je uvijek, kao političar i u komunizmu i u demokraciji, bio na državnim (partijskim) jaslama.
Očito mu se to jako svidjelo, pa je i u predizbornom podmićivanju budućnosti nenadmašan. Gledam popis njegovih obećanja, od kojih bih i sam, kad bi se ostvarila, imao neke sitne koristi, ali bih sigurno novac koji bih dobio državi vratio. Iz stotine razloga. Prvo, zato što nisam tako jeftin da bi me jedan kamenjarski švercer kupio, zatim, zato što me hoće kupiti tuđim, a ne svojim novcem, pa zato što bi puko dijeljenje sitniša, umirovljenicima i sirotinji bez gospodarskog pokrića na ovaj ili onaj način bilo na štetu države pa tako i općenito i na štetu stanovništva.
Nije mi jasno kako se netko pred cijelom javnosti bez ikakva srama razmeće državnim novcem kao da je njegov, kako netko uzima novac iz tuđeg, često također potrebitog džepa kako bi ga dao drugim potrebitima i to prikazao kao svoje dobro djelo. To nije djelo nego nedjelo, da ne kažem zločin. I ja sam porezni obveznik i država mi svaki mjesec uzima ne baš beznačajnu svotu, i kako netko taj moj novac može kako hoće davati nekome drugome!?
Na kraju, kakav je to osjećaj za zajednicu kad političar u svojim obećanjima drži da trećinu nacije čine bijednici i prosjaci kojima možeš dobaciti koju kunu i tako ih pridobiti!? Nimalo drukčiji nisu ni bivši Bandićevi drugovi iz SDP-a koji su sitniš počeli dijeliti sirotinji nekoliko mjeseci prije izbora, no oni su više zaslužni za ono drugo glavno obilježje predizborne kampanje, za krivotvorenje prošlosti. Sročene na osnovi nekih posve relativnih pokazatelja, dužnosnicima SDP-a posljednjih mjeseci samohvale ne silaze s usta, a na osnovi tih zapravo lažnih pokazatelja (o zaposlenosti, o izvozu, o gospodarstvu) napravljen je i naziv bivše Kukuriku koalicije koji sada glasi Hrvatska raste. Zamislite, dok na sve strane čitate taj naziv, čitate i mnoge naslove poput jednoga koji sam vidio malo prije nego što sam počeo pisati ovaj tekst – “I dalje tonemo: hrvatski javni dug dosegnuo 85 posto BDP-a”. Ako jedna koalicija kaže da Hrvatska raste, a stvarnost kaže da i dalje tone, onda imamo posla s potpuno neodgovornim ljudima, o kojima sam nekoliko puta napisao da su zaljubljeni u svoje neuspjehe.
Nezaposlenost u Hrvatskoj nikad nije bila veća, no oni će reći da je manja nego prije, konkurentnost hrvatskog gospodarstva nikad nije bila jadnija, on oni se hvale porastom izvoza, nikad u državi nije bilo toliko nereda (u kojem, na primjer, premijerov brat po državnim institucijama prijeti i ucjenjuje a otac po kavanama prijeti novinarima, i u kojem, kako pišu i lijevi komentatori, premijer inicira neka uhićenja), ali oni govore o sređenoj državi, kao posljedici njihova višegodišnjeg rada i napora. Krenuo birač u prošlost kukurikavaca ili krenuo u Bandićevu budućnost, čekaju ga obmana, prevara, zavođenje, podmićivanje sitnišem, riječju – čeka ga prezir. Upravo to – hrvatski političari traže glas od onih koje preziru. Oni su u prirodnom sukobu sa stvarnošću, koja im je ne onaj teret što ga moraju podnijeti i ponijeti sa svojom odgovornošću nego teret kojeg se krivotvorinama, lažima i obećanjima u kojima se nudi pomoć tuđim novcem nastoje osloboditi. Sve dok nismo ušli u Europsku uniju mogli su se služiti europskim mitom kao svojim glavnim argumentom, sada kada im je jedini argument Hrvatska ostao im je samo mit o vlastitom uspjehu koji je zapravo neuspjeh i o vlastitoj darežljivosti – iz tuđeg džepa.
Jeli se to hdz boji da mu Milan Bandic ne ukrade glasove Bosanaca u Zagrebu?