Bio je 5. srpanj 1990. godine, tri sata poslijepodne. Glazbenici Simfonijskog orkestra i Zbora Radiotelevizije Priština upravo su se smjestili u velikom studiju kako bi počeli sa snimanjem opere “Dasma arbareshe” (Arbanaška svadba) kosovskog skladatelja Raufa Dhomija. Operu nisu snimili, a sljedećih sat vremena ostavit će duboke ožiljke na njihovim životima.
O tom mi je danu prošlog tjedna u Prištini pričao dirigent Baki Jashari, direktor Kosovske filharmonije. Tada je bio zborovođa i tog 5. srpnja nije morao ući u studio, pa je ostao u hodniku. Odatle je kroz prozor ugledao kako se dolje na parkiralištu zaustavljaju plavi policijski pinzgaueri i kako iz njih iskaču naoružani specijalci. Bio je to dio desanta srpske Miloševićeve milicije na sve glavne prištinske i kosovske kulturne i ostale institucije. Došli su izbaciti Albance. Glazbenici su za manje od sat vremena bili na cesti, s notama opere i otkazima u rukama, a sva kultura i obrazovanje prešli su u ilegalu.
Jashari je otišao u Sloveniju odakle se ponovno vratio na Kosovo 2000. godine. Pitam ga je li UNMIK (privremena civilna uprava na Kosovu pod vodstvom Ujedinjenih naroda) poticao obnovu starih i osnivanje novih kulturnih institucija. Jashari odgovara kako ih isprva nije bilo lako uvjeriti da zapuštenoj i ratom opustošenoj zemlji treba baš filharmonijski orkestar. Najveću zaslugu, govori Jashari, za osnivanje Kosovske filharmonije ima onih trinaestoro glazbenika koji su se sami okupili i već u rujnu 1999. u Prištini zasvirali Bacha. Snažan su dojam ostavili i na Michaela Daxnera koji je na Kosovo došao kao diplomat UNMIK-a zadužen za obrazovanje i znanost. Sasvim slučajno upravo na dan njegova dolaska kosovske udružene glazbeničke snage priredile su izvedbu Mozartova Requiema. I danas još vole prepričavati zaprepaštenost i šok Michaela Daxnera, Austrijanca koji je u svom prvom danu na Kosovu očekivao sve, samo ne glazbu Mozarta, i to još Requiem.
Amerikanizirano Kosovo
U Prištini nema tragova rata, ali zato je na svakom koraku, osim u najstrožem centru grada, vidljiva poslijeratna devastacija tako tipična za sve tranzicijske zemlje Balkana.
Bio sam smješten u “starom” centru Prištine, od kojeg su još samo tu i tamo ostali dijelovi kaldrme oko najstarije prištinske džamije i pokoja ruševna stara kuća okružena zidom koja također čeka rušenje da bi izrasla još jedna višekatnica mimo ikakvog reda i zakona. Zapravo, zakon je blizu, preko puta hotela Parlament nalazi se upravo Okružni sud.
Ali, samo stotinjak metara dalje počinje pješačka zona, lijepo uređen novi centar koji je nekada bio Titov, a danas je Bulevar majke Tereze. Kako i priliči skromnoj svetici, njen je kip i manji i diskretniji nego što su na početku tog prištinskog korza mnogo veći spomenici uspravnog i zamišljenog Ibrahima Rugove s jedne i na konju propetog sa sabljom u ruci Skenderbega s druge strane trga na kojem su i zgrade parlamenta i vlade.
Ograda ispred parlamenta načičkana je stotinama fotografija muškaraca koji se još uvijek vode kao nestali u posljednjem ratu, a pored njih svoja prava traže i živi. I to u šatoru! Ali, oko tog šatora nema nikakvih, a kamoli nepropisno parkiranih automobila, a zastava na njemu samo je jedna.
Kako nisam razumio što piše na izvješenim plakatima, jednog sam dana pokucao i sve mi je razjasnio gospodin Njazi Asllani, nekada tehnički direktor, a danas jedan od devetorice upornih štrajkaša svojedobno velike tvornice bešavnih cijevi u Uroševcu, odnosno, na albanskom, Ferizaju. Njih je, baš kao i prištinske simfoničare, Miloševićev režim izbacio s posla. A onda ih je, po drugi put, priča mi čovjek koji u ovom šatoru doista i spava, s posla izbacila privatizacija. Svi su sudovi presudili u njihovu korist, čak i oni prije 1999., pa sve do Ustavnog suda nazavisnog Kosova. Međutim, dodijeljene im odštete vlada nikako da isplati, a u tvornici je proizvodnja ionako odavno posustala.
– Premijer nam je poručio da idemo kući jer isplata sigurno neće biti tako skoro, ali nas devetorica odlučili smo ostati dok ne dobijemo što nam pripada – kaže mi Asllani. Iza njega je tog dana na šatoru stajala brojka 311, označavajući broj dana protesta. Domaći ih svijet, čini mi se, više i ne primjećuje, a možda ne bih ni ja, da im šator i protest nisu toliko drugačiji od jednog drugog, zagrebačkog.
Čim grane malo proljetnog sunca, čitav potez od tog šatora pa do nekada slavnog, a danas zloglasnog hotela Grand, prepun je šetača. Na rubovima rijeke ljudi, sjedi pokoji prosjak, svira pokoji Rom, prodaju se cigarete, jednako jeftine kao i u trgovinama i trafikama, a svako malo dolje na tlu poneka vaga, običnu sobna vaga. Da sam na neku od njih nagazio vjerojatno bi se stvorio netko da ubere tarifu za vaganje, ali nikoga nisam vidio na prištinskom korzu da se iz čista mira, nasred ceste, važe. Podsjetnik je to na neka prošla vremena kada nije bilo kućnih vaga i kada su se ljudi doista vagali na ulicama, a osobito na željezničkim stanicama, ubacujući novčiće u velike vage od masivnog željeza. Danas, u Prištini, ove poput nagaznih mina po cesti razasute vage kao da govore: ovdje je sada Amerika, ovdje je važno biti vitak i lijep.
Eh, da. I važno je ne pušiti. Od svih blagodati svog načina života Amerikanci i zapadnjaci Kosovu su, izgleda, najprije donijeli zabranu pušenja koju doista u svim restoranima i kafićima ljudi strogo poštuju. Barem do 10-11 navečer, kada odjednom svi propuše, a konobari iznesu pepeljare.
Dakako, mnogo je i stvarnih i službenih znakova američkog utjecaja. U prvom redu američke zastave, najčešće izmiješane s onom novokomponiranom kosovskom. Jedna od dvorana Nacionalne i sveučilišne knjižnice Kosova, one “slavne” zgrade hrvatskog arhitekta Andrije Mutnjakovića, postala je “American corner”. Naposljetku, svi mladi ljudi s kojima sam razgovarao izvrsno govore engleski.
Štošta u Prištini i oko nje izgleda nadrealno i bizarno. Na ulazu u grad nalazi se hotel Victory, a na njegovom ravnom krovu nekoliko metara visoka replika Kipa slobode. Desecima kilometara duž ceste prema Skoplju izmjenjuju se ogromne i raskošno rasvijetljene benzinske crpke, baš kao i kockarnice, saloni automobila, vjenčanica, lustera, keramike, sanitarija i svih vrsta građevinskog materijala.
Ramiz Sadiku je ostao sam
Ali, kriza je stigla i na Kosovo, posla je sve manje, plaće mizerne. To je država u nastajanju iz koje istodobno štošta od onog što je bilo vrijedno nestaje.
Naravno, baš kao i u Hrvatskoj, ili bilo kojoj drugoj zemlji u koju otputujem, ja sam se i na Kosovu družio s posve “krivim” ljudima, s onima koji su posvuda sve veća manjina. To su umjetnici kojima je kultura svjetonazor i način života. Misbah Kaçamaku i Jeta Dumnica su pijanistički i bračni par koji su mi s ponosom pokazali svoju privatnu umjetničku, glazbenu, likovnu i baletnu školu. Ali, najviše smo razgovarali o njihovim svježim dojmovima s koncerta Ive Pogorelića kojeg su otišli slušati u Istanbul.
Posjet Nacionalnoj galeriji Kosova i razgovor s njenim ravnateljem Erzenom Shkolollijem bili su mi otkriće i nadahnuće. Shkololli, inače i selektor Kosova za Venecijanski biennale, pred svoje sunarodnjake kao izazov i uzor stavlja upravo ono vrijeme kada su čitava kultura i obrazovanje bili u ilegali, a izvrsno su funkcionirali. Želi da ljudi shvate da im političari neće donijeti ništa dok svatko ne preuzme odgovornost koja mu pripada uz slobodu. I sam Shkololli na Kosovo se vratio iz Berlina gdje je mogao nastaviti lagodno živjeti kao međunarodno etabliran i tražen umjetnik.
Spomenuli su mi da im je novi ministar kulture, kao i većini festivala, drastično srezao potporu, ali za političare zapravo više i ne mare Dardan Selimaj i Rreze Kryeziu, direktor i umjetnička direktorica glazbenog DAM festivala.
– Došli ili ne došli, govorili ili ne govorili na otvorenju, nama je poslije uvijek isto, zato političare više i ne pozivamo – kaže Selimaj, glazbenik, novinar, aktivist, redatelj i producent na Koha TV-u, privatnoj postaji koja svakodnevno emitira najmanje dva sata kulturnih sadržaja. Publike na DAM festivalu je puno, pretežno mlade, svake večeri u Crvenoj dvorani centra koji se nekada zvao “Boro i Ramiz”, a tako ga i dalje, među sobom, zovu ljudi koje sam tamo upoznao. Ipak, bista Srbina Bore Vukmirovića nestala je sa zajedničkog spomenika na kojem je lik Albanca Ramiza Sadikua ostao sam, makar su ih fašisti 10. travnja 1943. strijeljali zagrljene. Danas na pročelju “Bore i Ramiza” stoji velika slika Adema Jašarija, kosovskog heroja (a ne zločinca) iz posljednjeg rata. Srpske snage ubile su ga 1998. godine skupa s još 58 članova njegove obitelji. Kultom na kult, mitom na mit.
Za vrijeme mog boravka u Prištini Albanija je u Tirani igrala nogometnu utakmicu protiv Armenije. U središtu glavnog grada Kosova utakmicu je na velikom ekranu pratilo dvije-tri tisuće mladih navijača, strastvenih i bučnih kao da se odlučuje barem o prvaku Europe. Tamo nije bilo kosovskih novih plavih zastava sa šest bijelih zvjezdica i siluetom najmlađe europske države, nego samo crvene s crnim orlovima. Oni vjerojatno sanjaju “prirodnu Albaniju” kojoj pripada i Kosovo. I pola Makedonije, naravno.
Ali, svaku je večer nekoliko stotina ljudi bilo i na koncertima DAM festivala. Umjetnici koji tamo nastupaju, uključujući i na Kosovu doista s pravom obožavanog Petrita Çekua, ipak imaju neke druge ideale. Kosovska filharmonija je nacionalna institucija, ali ona svira i Liszta, i Dvořaka, i Beethovena. Ponekad malo falš, ali silno se trude. To je društvo koje nije zainteresirano ni za utvrđivanje, ni za mijenjanje, nego za ukidanje ili što češće i što lakše prelaženje granica. U to društvo spada i sjajna švicarska fotografkinja Layla Baraké koja već dulje od dvije godine živi u Prištini. Kaže da se u svojoj domovini nikada nije osjećala tako slobodnom, a opet se nikada prije, kao sada na Kosovu, nije osjećala toliko Švicarkom. Osobito kada oko sebe poželi ipak malo više reda. Nisam to očekivao, ali s Kosova sam se, zapravo, vratio ohrabren. Nema odustajanja. Novinarka Elvira Berisha zamolila me je za intervju za novine Koha ditore. Pitala me je kakav to dojam o sebi pred svijetom ostavlja država koja za kulturu izdvaja samo jedan posto svog godišnjeg proračuna. Što sam mogao reći nego – odličan, gledajući iz države koja, poput Hrvatske, izdvaja samo pola posto.
>> Tisuće Kosovara poručilo Srbiji: 'Je suis Trepča'
