Josip Perković zapravo je najveća žrtva države ove godine, kaže njegov odvjetnik Anto Nobilo u razgovoru o svom klijentu, s kojim se poznaje već gotovo trideset godina. Suđenje Perkoviću i Mustaču za pomaganje u ubojstvu Stjepana Đurekovića počelo je 17. listopada u Münchenu i obilježit će zacijelo i sljedeću godinu.
:: Koliko znate o Perkoviću? Kako ste se upoznali?
Ne mogu dati cjelovit prikaz jer vjerojatno nitko ne zna sve o njemu, mogu dati samo neke slike. Prvi sam ga put sreo u tužiteljstvu negdje 1986. kad je izručen Andrija Artuković. Tada smo nastojali doći do dokaza i preko Perkovića i njegove službe došao sam do materijala kojih nije bilo ni u Državnom arhivu. Perković je pronašao i držao na sigurnom mjestu ključnog svjedoka Bajru Avdića, motociklista i tjelohranitelja u pratnji Artukovića i Ante Pavelića, koji je bio važan svjedok.
:: Kakav je dojam Perković tada ostavio na vas?
Bio je tada izuzetno mršav, možda čak i neprirodno mršav. Nije puno govorio, vrlo se kratko izražavao i kad bi se nešto od njega tražilo, samo bi razmislio i rekao: Dobro, bit će izvršeno. I gotovo. Nije bilo puno priče, to je bio neki vojnički stil.
:: Jeste li prije toga imali kakav kontakt s Udbom?
Ne, to je bio moj prvi susret s Udbom iako ja ne volim taj izraz.
:: Dobro, neka bude Služba državne sigurnosti.
Udba je bila do Rankovića, a nakon toga je demokratizirana Služba državne sigurnosti kao dio Sekretarijata unutarnjih poslova. Bio je to prvi predmet na kome smo surađivali jer je bio predmet tog tipa, dakle nekoga iz emigracije američki je sud izručio jugoslavenskom sudu. Bila je riječ o ustašama, o emigrantu i prvi put smo preko državne sigurnosti prikupljali dokaze.
:: U to je vrijeme Perković bio načelnik 2. odjela zadužen za emigrante.
To sam sada doznao, u to vrijeme sam znao samo njegovo ime i da je iz državne sigurnosti. Mislim da je sam došao u tužiteljstvo.
:: Kako je to prošlo sa svjedokom Avdićem?
Svjedok je došao na suđenje, dao je iskaz, vrlo detaljan. Nažalost, tijekom posljednjeg rata u BiH četnici su ga zaklali u njegovu selu. U jednom je trenutku tada nastala zbrka zbog njega. Perković ga je čuvao u jednim toplicama u Hrvatskoj. Tu se pojavio fratar Duka iz emigracije, išao je u toplice najnormalnije, ali kad su shvatili da je došao netko iz emigracije, digli su uzbunu, premjestili svjedoka na drugo mjesto. Poslije se vidjelo da je to bila puka slučajnost.
:: Jeste li viđali nakon toga Perkovića?
Ne, sve do 1990. kada počinje niz velikih događaja koji počinju prvim saborom HDZ-a. Neke struje su smatrale da je na tom saboru Tuđman na neprimjeren način veličao NDH, dobio sam snimku i nalog da u kazneno-pravnom smislu, u skladu s tadašnjim zakonom, to analiziram. Utvrdio sam da nije napravljeno kazneno djelo i da je Tuđman korektno govorio o NDH jer je spomenuo i zločine, ali je spomenuo i da su Hrvati imali vjekovnu težnju za svojom državom. Tada sam shvatio da je Perković pustio sve te emigrante sa zastavama bez socijalističkih obilježja preko aerodroma u Zagrebu i da je sve to bilo u njegovoj režiji.
:: Je li on to mogao sam odlučiti?
Mislim da jest. Partija je tada već bila u defenzivi. Shvatili su da se ne mogu suprotstaviti Slobodanu Miloševiću. I u jednom drugom slučaju partija je prestala zauzimati stavove po kojima bi radili državni organi kao što je policija i tužiteljstvo. Kad je Šolević 1. prosinca 1989. najavio da će u Zagrebu napraviti miting istine, tada su Tuđman, Manolić i mlađi Bobetko napravili proglas koji je faktički pozvao hrvatski narod da izađe na ulice i tome se suprotstavi. Bio sam dežurni tužitelj i došli su mi predstavnici gradske državne sigurnosti kojoj je šef bio Kolja Družić.
Tražili su da idemo u premetačinu prostorija HDZ-a, da utvrdimo povezanost s emigracijom, što je tada još bilo kazneno djelo, i da se ide na hapšenje Tuđmana, Manolića i Bobetka. Proučio sam proglas i smatrao da on ne daje zakonsku podlogu za tako dramatične radnje. Međutim, iz Službe državne sigurnosti nisu se dali, natezali smo se do jedan sat nakon ponoći. Tada su mi rekli da su se konzultirali s Partijom, s Račanom i da je Račan rekao da su se oni odlučili za višestranačje, da Partija više ne donosi odluke, već neka postupe po zakonu, u konzultaciji s tužiteljstvom. Oko jedan sat Kolja Družić, načelnik Centra SDS-a Zagreb, kad je vidio da nas ne može slomiti, povukao je jedinicu specijalne namjene koja je te noći trebala hapsiti.
:: Gdje je tada bio Perković?
On je već bio šef državne sigurnosti za cijelu Hrvatsku. Nakon toga dolazi afera Labrador, otkrivamo agente KOS-a u Ministarstvu unutarnjih poslova Hrvatske i otkrivam da je glavna meta bio Perković. Uhapsili smo jednog snajperista koji je bio bivši pitomac JNA pa su ga vrbovali, uputili su ga u Bihać na aerodrom da bi uvježbao pucanje. Imao je prvi zadatak ubiti Perkovića. Dakle, ne Tuđmana, ne Manolića, nego Perkovića. Pokraj Perkovićeve kuće bile su skele na fasadi, zauzeo je jedne večeri tamo poziciju, naišao je Perkovićev automobil i on se spremao pucati. U zadnji je čas vidio da je u automobilu mladić, to je bio Saša Perković, koji je išao u disko u petak navečer. To nam je priznao. Bivši Perkovićevi kolege koji su ostali s druge strane napisali su mu smrtnu presudu, ocijenili su da je on izdajnik i da je najopasniji od onih koji su prešli na hrvatsku stranu.
:: Uskoro ponovno radite zajedno s Perkovićem.
Tako je, nakon pada Vukovara, uhitili smo Dedakovića i supružnike Toth jer je postojala kaznena prijava da su oružanim putem htjeli srušiti ustavni poredak Republike Hrvatske, to jest napasti Tuđmana. Perkovićev SIS radio je istragu jer su oni bili vojne osobe i utvrdili smo da nije riječ o tome, ali sam smatrao da imamo dokaza da je ratna blagajna pokradena. U tom smislu nastavili smo postupak, ali su pušteni iz pritvora.
:: Tko je podnio kaznenu prijavu protiv Dedakovića?
Vojna policija, odnosno SIS.
:: Dakle, Perković.
Da. No pokazali smo određenu mjeru neovisnosti jer je Tuđman odmah na televiziji rekao da je riječ o pokušaju rušenja ustavnog poretka. Mi smo postavili puno blažu kvalifikaciju, a onda smo odustali i od te kvalifikacije.
:: Onda je zapravo Tuđman odlučio da se Dedakovića uhiti?
Da, ali mi smo ipak pokazali nezavisnost od Tuđmana, htio nam je nametnuti najtežu kvalifikaciju.
:: Tko je onda smjestio Dedakoviću?
Mislim da se to dogodilo zbog panike. Dedaković šalje iz opkoljenog Vukovara onu neku optužnicu, gdje oni, blokirani, bez dobrih informacija i očajni, optužuju sve živo, vrhovništvo, za pad Vukovara. Nakon pada Vukovara oni s punim kombijem oružja kreću prema Zagrebu. Ovdje nastaje panika, ne znaju koje su njihove namjere. Kako bilo, Dedaković nikad nije rekao da ga je Perković tukao, da je on odgovoran.
:: Tada je Perković već na udaru.
Da, on je postao savjetnik, više nije bio šef operative. Onda je otišao u HIS pa je imao više vremena.
:: Jeste li se sprijateljili?
Bio mi je uvijek simpatičan, volim profesionalce. Kao tužitelj mogao sam odmah osjetiti policajce koji razumiju problem i znaju brzo doći do cilja, on je bio jedan od efikasnih policajaca. Bio je i neki misterij oko njega jer jednostavno o njemu nisi ništa znao.
:: Je li vas Perković preporučio za obranu Tihomira Blaškića?
Ne, Šušak je od njega tražio da ostvari kontakt sa mnom, a Šušak je po nekim drugim linijama došao na ideju da mene angažira.
:: To je bilo prilično neobično.
Dunja Ujević napisala je knjigu o Šušku iz koje proizlazi da je Šuškova ideja bila: Nobilo nije naš i njega će bolje u Haagu razumjeti nego da pošaljemo nekog hrvatskog nacionalista. To je bila njegova seljačka i dobra logika. Čuo je da me Perković poznaje i tražio da ostvari kontakt sa mnom. Perković me tako jedne nedjelje predvečer doveo u Ministarstvo obrane. Kad sam preuzeo Blaškića, Perković mi je pomagao, došao samo tako do visokih časnika Armije BiH koji su bili suprotstavljeni Blaškiću i koji su svjedočili u korist Blaškića.
:: Kakav je Perković bio sa Šuškom?
Jako dobar, bio je to odnos respekta, ali i distance, čak bih rekao da su bili na ''vi''.
:: Na kraju, preuzimate i Perkovićevu obranu.
To smo zajedno radili još od 2004. Mislim da je važno reći da je, po mom mišljenju, Perković žrtva ove države, i to žrtva godine. Nikad se nije dogodilo da neka država izruči nekoga tko je bio šef tajne službe, a s druge strane, nikad se nije dogodilo da pravosuđe svjesno krši zakon kako bi izručilo Perkovića. Zastara je bila i danas je zapreka za izručenje. Nijemci imaju jednaku zapreku i odbili su nas nekoliko puta. Država se ponijela nekorektno prema državljaninu kojega bi trebala štititi. Mi smo svjesno kršili zakon kako bismo se dodvorili stranim gospodarima.
:: Ali nije bilo drugog izlaza na kraju.
Bilo je izlaza – postupiti po zakonu. Da je sud odbio izručenje zbog zastare, nitko nam ništa ne bi mogao. A i prije toga Perković je bio žrtva jer, kad je uvedena 2002. kao ograničenje, ja vam jamčim da Perković ni mi oko njega nismo ni znali za tu mogućnost, a kamoli da bismo lobirali. Kad su u Ministarstvu otkrili da nema mogućnosti da ta godina bude uvedena, dogodio se Zoran Milanović koji je bio tvrdoglav i nije htio priznati da su napravili pogrešku. Preko leđa Perkovića, koji je bio kolateralna žrtva, Milanović je došao u sukob s EU, s Angelom Merkel.
>>Sanader je iz sjemeništa dolazio kući, a Perković je s obitelji išao na polnoćku
pozna se s udbašem gotovo trideset godina....majstore dovoljno si rekao...